Pitke vode

 

U cijelom svijetu 22. ožujka obilježava se Svjetski dan voda. Tada će se svugdje, od školskih zadaća do visokih političkih skupova, govoriti o tome kako je voda najvažnija životna potreba. Zgodno je pročitati lektirnu pripovijetku VODA Vladimira Nazora, hrvatskog književnika i političara (1876. – 1949.) Ta je priča aktualna i danas.

U najnovijem UN-ovu izvještaju o okolišu Global Environment Outlook 7 (GEO-7) pitka je voda jedno od ključnih poglavlja, jer je povezana s klimatskim promjenama, zdravljem i održivim razvojem. Oko 2 – 2,5 milijarde ljudi i dalje nema siguran pristup zdravstveno ispravnoj pitkoj vodi. Više od 3,5 milijardi ljudi nema sigurne sanitarne uvjete.

Kućanstvo po osobi dnevno u RH troši 130 do 160 l/dan, a ukupna potrošnja po glavi  stanovnika iznosi dnevno 500 do 800 litara. Godišnje stanovnik Zagreba potroši 70 m³ pitke vode. Svjetska godišnja potrošnja slatke površinske vode je 4300 km³ i prikazana je na slici u prilogu.

 

Svjetska godišnja potrošnja iznosi 4300 km³ godišnje površinske slatke vode u 2020. g. Poljoprivreda 67 – 70 %, industrija 14 %, kućanstvo 12 %, energija 7 %. Porast u 40 godina iznosi 1 % godišnje

VLADIMIR NAZOR: Voda I.

Ima preko tri mjeseca što ne kiši. Dani su dugi. Sunce je tako toplo i sjajno, da od njegove svjetlosti oči bole, a dišeš teško: nešto i u tebi žeže i pali. Obdan[1] je sve mrtvo, mlitavo, u luci i u selima. Nije dobro ni noću. U onoj kratkoj tami između kasnog smiraja i ranog rođenja sunčeva, osjećaš još jače toplinu, što izbija iz užarenih litica[2], iz ugrijanih zidova, iz svega onoga, čega su se dotakle sunčane zrake preko dugog ljetnog dana. Al' i ovog puta - iako je suša duga i žestoka kao još nikada - ljudi se na ostrvu[3] ne tuže toliko zbog svojih vinograda i maslinika. Čuju se glasovi, e su na mnogim prisojima[4], ponajviše na stranama brdâ, usahli[5] čitavi redovi mladih loza i mladih maslina: osušili se i pocrnjeli kao da ih nešto oparilo. Vrtovi su pusti. Nema nigdje ni struka[6] trave. Ali uz smreke i smrče kao da se i maslina i loza još uvijek opiru toj nevolji u svim docima[7] i na osojima[8]. Bit će to otuda, što je proljeće bilo dugo, mokro i bez vjetrova. Sve je onda bujno listalo, pupalo i cvalo; napilo se vlage. Jer ni o Velikoj Gospi nije kišilo, bit će ove godine manje vina i ulja, ali - pane[9] li doskora kiša - ipak će se trgati i brati, a grožđe će biti slatko, vino jako, ulje kao zlato. Znadu naše loze i naše masline, što su ljetne suše. Suhe, čvoraste i žilave troše polagano ono malo kapi vode, što ih još ima pod njihovom korom.

I ljudi u selu trpe, ali ne očajavaju. Presušile se obje njihove lokve[10] , Gornji i Donji Pisak; kućne su im cisterne[11] prazne. Sve peru morem, što ga prenose iz luke. Vodu za piće i kuhanje kupuju u dalekim gradićima na obali. Čitav dan, po onome suncu i žegi, povorke žena nose izdaleka na glavi malena bureta[12] i vedra[13], prte mjehove[14] i kablove[15], što im sagibaju leđa. I ta su čeljad[16] suha, crna i žilava kao njihove loze. Sokovi se u njima zgusnuli; rekao bih, e su se i sve njihove žile suzile i savile u čvorove, da ne izgube i ono malo soka, što im još ostade.

Više no biljke i ljudi stradavaju životinje. Nestalo je odavle rijetkih ptica stanarica: kosova i drozdova, iako su od vrućine dozrele bobulje na smrekama, i sok se iz njih cijedi u liku drugih žitkih[17] niti, što se zlate na suncu. Zamukli su čak i cvrčci, koji piju samo rosu, pa je ljeto ove godine bez svoga glasa i bez svoje pjesme. I glasovi zrikavacâ i popacâ[18], što se prosipaju u tihim noćima, zvučeći kao pregršti bisernih zrnaca bačenih na neke zvonke ploče, stišavaju se sve više i odmiču uvijek dalje. Ali seljani za to ne mare; ima nešto drugo, što njih tišti i plaši. Ovce i mazge trpe žeđu: ne mogu da nose terete, ne davaju više mlijeka. Jedna je koza crknula, i taj je događaj uzbunio Velo selo. Pošlo nekoliko starijih ljudi u grad, da isprose hitru pomoć od vlasti i unajme lađe, što će dovesti vodu u luku. Ali lađe teško naći, a vlast im kazala, da će proći nekoliko dana, dok im ratna mornarica bude mogla poslati iz Pule velik brod, koji prenosi vodu.

Tih je dana moj otac bio veoma zabrinut. Rujan se primicao. Očeva borba s majkom radi moga školovanja bijaše već dovršena. Stignu iz grada i pismo od tetke, koja odgovori, da će me rado primiti na stan i koštu[19], pa majka odmah poče da mi šije novo rublje. Otac me često zvao k sebi; čitao mi i prevodio najmilije mu stihove iz Vergilija.[20] Ali što je suša postajala ljuća, to je on bivao sve šutljiviji. Poče iznova izbjegavati svaku riječ o mome školovanju.

- Što si se, čovječe, zabrinuo? I ako žega odnese koju kacu masta[21], bit će vino jače, bolje i... skuplje. - reče mu jednom majka. - Ti ne znaš, što se kuha gore u selu. - Pa što? Seljani se sada mole. Zavjeti. Procesije. Tko se obraća Bogu, ne misli na zlo. - E, tako je bilo još jednom, kad sam bio dječak. Suša kao i ove godine. Spočetka sve strpljivo i mirno, a zatim... strahota! Da, strahota, iako je selo bilo onda manje, ljudi bolji no sada. I sve je planulo dva dana poslije velike procesije, u kojoj su išli bosi i gologlavi, sa svijećom u ruci, udarajući se u prsa i pjevajući pokorničke pjesme. Bijaše ih spopalo neko sveto pijanstvo. Pravili teške zavjete, ispovijedali javno svoje grijehe, praštali i pitali oproštenje, posipali glavu prašinom. - Eto, vidiš. - Da. Ali sjutradan, kada crknu u selu nekoliko mazgi, dvije žene prve pobjesniše, a doskora i gomila. Netko reče da najbogatiji kriju vodu u kući, i da ni bunari nijesu baš prazni. I selo se dignu. Svjetina prodre silom u stanove, pretraži sve cisterne, nahrupi[22] u konobe. Rekoše, da je u bačvama više vode no vina. I onda započe navala i otimanje. Gasili su žeđu svoju i

životinjâ vinom i octom. Pijanstvu od sunca pridruži se pijanstvo od vina. Srtahu[23] jedni na druge, braneći svoje i otimajući tuđe. Harali[24] su i u ovoj luci. Nikad takvog divljaštva i zloće. Htjelo se zatim mnogo, dok se selo umirilo i oporavilo. Ti ne znaš za bijes suše... - Ali lađa iz Pule!

- I onda se očekivala ta bunar-lađa. Stigla je, ali prekasno. Majka ne odgovori. Zamisli se, gledajući u iglu, pa onda u me. Ja sam pogađao kakva joj se misao vrzma po glavi: misao gorka i turobna, od koje se njene oči pričinjahu još krupnije i žalosnije. Ali ja nisam mislio na ono što će sa mnom biti ne padne li na vrijeme kiša. Prvi sam put doznavao da ima jedna avetinja[25], koja ne luta noćnim sjenama i ne niče iz tame i studeni, da oslijepi i smrzne ljude i životinje. Ona silazi iz sunca, sva svijetla i plamena, da mori[26] grla žeđom i opije bjesnilom ljude. Bijes Suše ide ove godine u sunčane satove ljetne po luci i po selima. Potjerao je sve ptice, ušutkao cvrčke, ispio i posljednju kapljicu vode, osušio loze, utukao mazge i ovce, a sada zaluđuje čeljad. Prvi put osjetih, da ima nešto jako i neprijateljsko i u toj svjetlosti, što se razlila po luci, i u tom suncu, koje čitav dan gleda u našu dragu[27]. Opet viđam nešto novo pred svojim očima. - Oče, - rekoh - a čime se tjera Bijes Suše? - Vodom, sinko, - odgovori on smiješeći se mojim riječima. A majka klikne, prožeta opet nadom: - Voda nam već dolazi. Potjerat ćemo i tu neman. Ne boj se, Vlado! I ona se ne prevari. Toga istog dana stignu s kopna vijest, da će bunar lađa doploviti sjutradan u luku.

---

[1] tijekom dana

[2] visoka strma stijena

[3] otoku

[4] sunčana strana, strana izložena suncu

[5] uvenuli

[6] stručak, kitica – koliko bi se u ruku moglo uhvatiti

[7] manja krška udolina

[8] sjenovita strana nekog mjesta, mjesto koje nije izloženo suncu

[9] padne

[10] mala jezerca , gdje se skuplja kišnica za napoj stoke

[11] spremnik za vodu; umjetno sabiralište kišnice; čatrnja, gusterna (gustijerna), nakapnica, šterna

[12] bačvice

[13] drvena niska posuda s uškama; čabar, kaca, lagav, vjedro

[14] životinjska koža (obično jareća) priređena u obliku vreće za držanje tekućina i namirnica; mješina

[15] drvena posuda za vodu i pranje, s dva uha [ (pada) kao iz kabla kiša jako pada, lije]; čabar, škaf

[16] ljud

[17] gustih

[18] vrsta cvrčka

[19] hrana, redovna prehrana

[20] rimski pjesnik iz 1. st. pr. Kr. – otac je Vladi, dakle, čitao na latinskom

[21] slatki sok zrelog grožđa ili drugog voća u kojem još nije počelo alkoholno vrenje; mȁst, šíra

[22] naglo doći ili ući; banuti, jurnuti, nagrnuti, upasti

[23] nasrtahu

[24] činili štetu, nered

[25] prikaza, utvara

[26] muči

[27] manji morski zaljev; zaton