Brend Sv.Josip

Bonum est diffusioum sui - Ono što je dobro želi se raspršiti

U globalizaciji  valja sve „brendirati“ (branding):  produkte, dresove nogometne reprezentacije, baštinu, pa čak narod i državu. Brend  znači: sorta, marka, vrsta, tvornički žig i to takav, koji u što širem prostoru i vremenu stvara kod ljudi prepoznatljiv identitet i osnažuje povjerenje u njega. Brendovi mogu biti i nebeski sveci. Mnoge države (Irska) i gradovi (Split, Dubrovnik) imaju svoje  nebeske zaštitnike,  koje štuju,  koristeći ih kao brendove. Slavlja nebeskih zaštitnika se prenose iz koljena  na koljeno, čime se širi prosperitet i kulturu  naroda i prostora.

Prostor ili „sveto tlo“, gdje živi jedan narod, može se usporediti s biocenozom životnih zajednica raznovrsnih biljnih i životinjskih organizama na određenom staništu. Narod mora na sve načine voljeti i štititi svoja „staništa“, pa makar koristili i nebeske zaštitnike. Mnoge silnice djeluju da se staništa rasprše i unište.

Radio sam anketu s poznanicima koristeći dva  pitanja::  Znate li tko je nebeski zaštitnik Iraca? Mnogi   odmah odgovore:“ Sv. Patrik! Na isto pitanje, a tko je nebeski zaštitnik  Hrvatskog naroda ,  mnogi  nisu znali  odgovor,  iako je to već više od 300 godina Sv Josip. Naime, 1687 godine Hrvatski Sabor je izabrao Sv. Josipa  za nebeskog zaštitnika  Hrvatskog Kraljevstva tj hrvatskog naroda. Mislim kako  svjetska  prodaja crnog  irskog piva „Guines“,  povezuju Irce sa  Sv. Patrikom.  To je dobar marketinški potez Irske, u prodaji „Guines“-a,  po  svijetu. Zašto se ne zna u nas –ne u Irskoj- za Sv. Josipa našeg nebeskog zaštitnika?  Provjerite ovu godinu slijedeće događaje  i donesite zaključak:   Sv. Patrik se slavi širom svijeta 17 ožujka, što će biti vijest  na HTV- Dnevniku. Crkva  u Hrvata slavi Sv. Josipa  19.ožujka i to neće biti na TV Dnevniku?! Barem takova je bila dosadašnja praksa HTV-a.

Moram priznati kako i ja nisam znao (nisu nas to učili u školi?!) nebeskog zaštitnika Hrvatskog naroda, dok nisam pregledao molitvenik  moje pokojne majke Jelke. U  njezinom molitveniku je bila sličica (kipec) 

molitve Sv. Josipu, kojeg je dijelio uzoriti kardinal Franjo Kuharić 1987 godine, povodom 300-godišnjice izbora Sv Josipa za zaštitnika hrvatskog naroda. Zašto je Sabor preporučio  Sv Josipa  za zaštitnika našeg naroda i pod kojim tadašnjim prilikama ? Usput, postoji li neka analogija ondašnjih s današnjim prilikama i događajima?

Vitraj Sv Josipa u crkvi Sv.Anastazije u Samoboru

Kakovo je to bilo življenje Hrvatskog naroda u povijesnici  XVII stojeća? To je vrijeme ispunjeno isprepletenim  ratovima  između careva ili kraljeva s močnim velikaškim porodica. Jasno, valja dodati  i  tadašnje vjerske ratove ,s najžešći ratom protiv Turaka. Turska  je bila tada velesila, koja je osvojila  većinu današnjeg našeg životnog  prostora. Brojne porodice izbjegle su iz  Slavonije , Dalmacije Bosne i Hercegovine, Like, prostora između Kupe i Une i smjestile se od Karlovca   oko Varaždina i Čakovca. Stanovništvo  je bilo opterećeno stalnim novačenjem i vojnim porezima.  Uz te nedaće, vlada veliko siromaštvo, bolesti i strah od kuga iz  turskih prostora. Hrvatski Sabor utječe se  1687.zagovorom Sv Josipu,  jer prijeti izginuće našeg naroda.

Tada je bio  Hrvatsko-slavonsko –dalmatinski ban Nikola grof Erdedi (1665-1693). Turski Sultan je bio Muhamed IV (1648-1687) iz kuće Osmanaove) .U  Francuskoj vlada „kralj sunca“Ljudevit XIV (1643-1715) u Austrougarskoj  je vladao kralja Leopold I (1657-1705). Zagrebački nadbiskup je bio Martin Borković(1667-1687)To je doba znanstvenih velikana: Spinoze, Newtona, Lebnitza . Kod nas se u Varažinu i Zagrebu  osnivaju isusovačke gimnazije (poznati kolegiji,Juraja Habdelić-a1636) a u Lepoglavi redovnici Pavlini djele svojim studentima već i doktorate.

 Najveće porodice Zrinski i Frankopani, koji su tada bili  feudalni vladari u Hrvatskoj, čuvali su svoje pravice, protiv apsolutne vlade Austrougarskog dvora,  pomoću  zlatne bule Andrije II (1205 -1235) koja im je osiguravala veliku autonomiju.

Njemačka soldateska je ispunila kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju, kako bi tobože pomagala u ratu s Turcima, a zapravo su pljačakali  haračili i pustošili  zemlju. Mržnja na Njemce je bila skoro veća nego protiv Turaka. Naročiti sukob između plemstva i kralja dogodio se nakon rata s Turcima  1663-64. kada su krščanske čete pobjedile Turke kod Szent Gotharda u zapadnoj Ugarskoj i kada je sklopljen  sramni mir u Vasvaru po kojem Turci pridržavaju u posjed svu zemlju kojom su vladali prije Zrinski i Frankopani.  Na saboru u Požunu (Bratislava)  1687. Habsburgovci su  isposlovali zbog vojnih pobjeda, pravo nasljedstva po muškoj lozi u Hrvatskoj .To je dalje značilo,  kako se kralja neće birati u Hrvatskoj,  čime se Plemstvu dokida otpor vladaru, po Andrijinoj zlatnoj buli  iz XIII stoljeća.

Zrinski i Frankopani traže  pomoć po Europskim dvorovima, pa čak ju traže i od Turaka, što dovodi do zavjere hrvatskih i ugarskih velikaša protiv Hasburgovaca. Epilog te urote je žalostan i poguban za Hrvatski narod. Petar Zrinski otišao je u Beč da se opravda, zajedno sa šurjakom mladim Franom Krstom Frankopanom. Obojica su optužena za urotu i mačem smaknuta  30 travnja 1671 godine. Međimurje koje je bilo vlasništvo Zrinski  pripalo je odmah kraljevskoj komori u Beću. Kralj Leopold I  prodaje Međumurje markizu de Prye koji je bio uveden  u posjed 1698. što je vidljivo u zemljišnjim knjigama zagrebačkog Kaptola.. Vinko Žganec koji je sakupljao   hrvatske pučke popijevke iz Međumurja napisao  je 1924.  kako su jezik i pjesme  sačuvale Hrvate u Međumurju  od svi mogućih ratova preotimanja, preprodavanja i  izmjena granica, koja su stalno bila prisutna od onda  pa čak do danas. Poznata je pjesma, koja se usmeno prenoslila u Međumurju  : „Turki robe zeleno dubravo/porobili snehe i divojke/Po tem toga te mlade junake“.

Turci doživljavaju poraz kod Beća 1683  godine i povlače se polako iz srednje Europe. U  toj bitci pogiba i velikan  i tragičar našeg naroda Juraj Križenić koji se vraća iz Moskve natrag u Hrvatsku. Iako su Turci protjerani iz ugarsko hrvaskih krajeva do Skoplja,  ipak ponovo 1690. zauzimaju u Slavoniji  prostor od Virovitice  do Osijeka. Tek pobjedom Eugena Savojskog, Turci nakon sklopljenog mira 1699 .u Sremskim Karlovcima, vračaju   zemlju između Kupe i Une.  Od doba Sulejmana Veličanstvog  1521. do 1700, Turci su „držali u sendviću“ Hrvate sjevernije od Mure i Drave južnije od Kupe i Save.(vidi kopije iz knjiga; T.Macan: Povijest Hrvatskog naroda, ŠK. 1971 i S.Ježič: Život i rad F.K. Frankopana MH 1924.)

 Dubravačka Republika se tim mirom    oslobađa  trgovačkog i vojnog „pritiska“ Mlečana, dajući za uzvrat  izlaz Turcima na more kod Neuma i Sutorine  u Boki Kotorskoj.  Začudo, ta hrvatska granica ostaje  i danas, ali samo kod Neuma?!

Godine 1671 u Samoboru udovica Ana Jelisava Auersperg daje 6000 renski forinta za gradnju najveće u Zagreačkoj nadbiskupiji,  župne crkve Sv. Anastazije koja je građevinski završena 1675 godine.  Godine 1890 Samoborska Štedionica poklanja župnoj crkvi prozorski vitraj s likom Sv Josipa. U toj  crkvi kršen je  Josip moj djed i ja.  Davno je  utemeljena  bratovšina Sv Josipa u samoborskoj župi , koja je imala svoja pravila. Tako pod pravilom  br dva piše: Da bratovčinskeh  dečicu i družbu, na kuliko takvu  imaju ,Gospon Bog po putih njihovoga življenja tak vodi, da vsigdar po kerščanski, katoličanski živeti mogu .

Od onda, pa do današnjeg doba, Hrvatski narod se borio na tuđim teritorijima za svoje plemiće, te uz Hausburge,  Napoleona i  Hitlera: protiv Mađara, Šveđana, Bavaraca, Prusa, Talijana, Poljaka,  Rusa, Turaka i Engleza, Amerikanaca i Srba. Samo u Domovinskim ratom borio se naš narod za svoje „sveto tlo“ koji  traje od 1990.  do danas kako vojno, tako i pravno-ekonomski .

Pogledajmo malo povijesnu analogiju. Danas su „kapilarno“ prisutni  na našem tlu svi  gore navedeni narodi u različitim formama vlasti preko svojih velikih globalizacijskih tvrtki i banaka. Veliki trošak, na drugom mjestu iza hrane, otpada za građane Zagreba  korištenje usluga   IT-tehnologije; mobitela ,telefona, Interneta. Koristimo li mudrost bake Ane, mojeg prijatelja  Ljudevita,  koja je poučno rekla svojoj djeci: „nemojte kupovati ono što vam ne treba ,jer ćete na kraju morati prodavati ono što vam treba“?.

Trebamo li se opet  ponovo zavjetovati Sv Josipu, koji je zaštitnik Hrvata  i Katoličke crkva, da  nas  čuva od „izginuča“, pa kako god bilo naše ime i znamenje upisano u  poveljama EU ili Ujedinjenih naroda. U našoj državi štovanje, moderništički  nazvano brendiranje Sv Josip jest duhovna vrednota, kojom  pomažemo i potićemo  čuvanje materijalnih vrijednosti  koja se tako lako raspršuju i nestaju.