Sprečavanje nastanka otpada

Opća rješenja posebnih problema postaju posebni problemi,  koji zahtijevaju opća  rješenja. Freireich -ov zakon

Otpad je poseban problem jer se nalazi na tlu, u zemlji u vodi,  te  pluta po oceanima,  pa čak istrošeni sateliti  lete i svemirom kao otpad.  Vratimo se na nastavak  rješavanja zadatka sprječavanje nastanka otpada  iz srpanjskog posta ovog bloga.

U  Kaliforniji  je organizator simpoziuma  o otpadu, uputio  molbu  učesnicima,  neka dođu s naočalama,  rukavicama i  čvrstim visokim cipelama,  jer će   raditi na deponiji komunalnog otpada,  koji će im služiti kao radionica.  Dovezen komunalni otpad (smeće) tj  svaki listić papira ili plastične folije, različite krpice od tkanina ,  metalne limenke, otpaci hrane ili neki  odbačeni kućanski aparat  će se procjenjivati ili  analizirati  prema važećim normama i znanstvenim spoznajama. Uobičajeno, učesnici bi  prvo napravili  statističku  procjenu  sadržaja  otpada,  gdje bi se vidjelo,  kako papira ima  najviše  od 25 do 34 % (maseni postoci) otpadaka hrane od 12 do 39%,  plastike oko 12%,  gume kože i tekstila,   7%, stakla  5-6%, i  8% metala.

Postoje različite metode procjene  štetnog djelovanja otpada  na vodu, tlo i  zrak. Glavna značajka procjene nekog proizvoda  počiva na  principu,  promatranja   ili vaganja štetnosti  proizvoda za okoliš od njegovog nastanka, korištenja do njegovog odbacivanja u otpad. Taj princip procjene  štetnosti proizvoda  popularno se naziva „procjena od kolijevke do groba“,  jer  u čitavom   „ životnom puta“ bilo koji proizvod   onečišćuje okoliš. U stručnoj literaturi taj princip se označava kraticom LCA (Life cycle assessment)-procjena utjecaja proizvoda  na okoliš u  čitavog  vijeku  trajanja proizvoda.  Svaki proizvod ima svoj životni ciklus  koji se sastoji iz više faza:  istraživanje i razvoj, rast, širenje, zrelost, zasićenje te  pad prodaje. U fazi opadanja,  prodaja pada i  proizvod s vremenom  zastarijeva i sve ga  više  ljudi bacaju u otpad.

Svatko, ne samo učesnici  simpoziuma,  mora sebi  postavljati  mnoga pitanja,  da bi doznao zašto i kako se odbacuju  različiti materijali i stvari  u  smeće. Mnoge analize se mogu praviti za odgovor na ovo pitanje. Za početak  neka se analizira  papir čija proizvodnja  je   slična  čeliku  po potrošnji   energiji i vode. Papir je važan materijal i vrijedan poštovanja.  Kad se  nepotrebno otisne neki tekst na papiru,  umjesto da se pohrani u kompjutoru ili na CD-u,  treba imati na umu da je tijekom cijelog proizvodnog procesa za kilogram papira potrebno  0,5 kg nafte i 1200 litara vode. Nedavno sam dobio  e-mail s porukom u kojoj je pisalo: Razmislite treba li  vam ovaj tekst  ispisan na papiru!

Papir ima najveći maseni i volumski  udio   u  komunalnom otpadu. Stanovnik bogatih zemalja USA, EU troše godišnje od 160 do 240 kg,  dok je 60 kg svjetski prosjek.   Kako  smanjiti potrošnju  papira?   Uvid u statističke podatke o vrstama potrošnje  papira,  doznaje se kako  najviše papira  ljudi  troše  u grafičkoj  industriji 47 %,  za ambalažu 45% i oko 5%  za higijenske potrebe.  U proizvodnji papira koristi se  32%  šumskog drveta, 13% otpaci iz industrije  i 53% se reciklira od  starog papira. Iako kod papira postoji vrlo visoki stupanj recikliranja,  čak do 70%,  primjerice  u Japanu,  ipak se još  troši  20 MJ/kg energije  s emisijom    0,78 kg/kg  CO₂  u atmosferu.

Tvrtka „ Avalon Publishing Group“ prikazuje podatke na poleđini naslovne stranice jedne knjige mase od 544 g o uštedi u primjeni recikliranog papira za tiskanje čitave tiraže. Uštedjelo se:  51 drvo, 94.6 tona vode, 15,5 MWh energije , 2049 kg krutog otpada,  te nije stvoreno  6163 kg stakleničkih plinova.  Današnja IT-praksa  donosi novitete tzv e-knjiga, koje se mogu digitalno čitati na e-čitačima ili računalima, čime se  sve više zapravo izbacuju papir kao materijal za tiskanje knjiga.

Valja sve  elemente  analizirati i pitati  primjerice,  je li    bolje  (ekološki gledano) koristi  papirnate  salvete ili   rupčiće,  ubruse od tkanine?  . Grubi indikator na osnovu kojeg se može vagati  štetnost mnogi tvari pa i  papira ili tkanine  tj  utjecaj na okoliš,  jest potrošnja  energije,  vode i emisija  CO₂ ugljičnog dioksida . Tako se za proizvodnju papira troši energije od 24 do 32 MJ/kg,  vode 1100-1200  L/kg, te nastaje CO₂ emisija 1,55 kg/kg.  Podaci za  tkaninu izgledaju ovako: potrošnja energije  110 MJ/kg , vode 17500 L/kg,  i emisija  CO₂ 8,7 kg/kg. Velika količina  potrebne vode  je zbog  natapanja  tla (irigacija pumpama). Ista tako tkanina se u perilicama  često pere zbog  čega se troši energija i voda .  Za  neposrednu proizvodnju  tkanine potrebno je svega  67 L/kg  vode. Masa jednog rupčića je 0,5 g,  dok je  papirnate salvete ili ubrusa 0,1 g. Za jednokratnu upotrebu bolje je koristiti papirnati ubrus,  jer je potrošnja energije  3,2  kJ dok je kod rupčića  55 kJ.  Uzevši u razmatranje potrošnju vode,  onda je još  nepovoljnije rješenje upotreba  rupčića.  No dublja analiza tog problema,  dovodi nas do novog proračuna, gdje se mora uzeti trajnost tkanine (više kratna upotreba) u odnosu na  papir.

 Ovi navedeni primjeri pokazuju odnos  ili ekvivalenciju između mase i energije kod korištenja papira, kako bi se mogla donijeti pravilna odluka o minimalizaciji onečišćenja   okoliša.  Može se dalje promatrati i ekvivalencija između mase energije i informacije. Ekvivalencije između materije , energije  i informacije,  najbolje se vidi  u IT-inovacijskoj „revoluciji“, pri  pretvorbi   papirnatih  knjiga  u DVD  diskete. Kupio sam enciklopediju  Britannica 2008 Ultima Edition za 360 kuna,  i to  ne  debele  knjige,  nego  DVD disk.   Staro izdanje Britannice , 32 knjige,   ukupne mase od 60 kilograma,  pretvorene su u  tanak aluminijski  DVD od 17 g,  na kojemu je uskladišteno 3,6 GB informacija.  Za proizvodnju kilogram aluminija potrebno je od 51,3  do 56 kWh energije, a za kilogram papira od 7,5 do 9  kWh. Račun  pokazuje kako je za proizvodnju „Britannice“ na  aluminija  DVD potrošeno 0,87 kWh  a za proizvodnju papira 450-540  kWh energije.

Može se dati i ovakva ekvivalencija;  jedna druga knjiga koja teži 570 g može  uskladištiti   na papir oko 5.3 MB informacija. Uzmu  li se omjeri „uskladištene“ informacije prema potrošenoj energija za  proizvodnju  aluminija ili papira onda DVD nosi 4,13 GB/kWh dok papir nosi 0,0012GB/kWh.  Zaključak,  DVD nosi  3444 puta više informacija po jedinici utrošene energije u odnosu na papir.

Ograničenje emisija štetnih  tvari i kvaliteta okoliša  

Navedene primjere  nazivamo  relativna dematerijalizacija,  koja je nužna u ovoj materijalizirano –konzumerističkoj  civilizaciji.  Dok se u  prošlom stoljeću  od 1900-2010 godine,   stanovništvo  povećalo za 4,3 puta   od 1,6 milijardi na 6,9 milijardi,  dotle  se proizvodnja  svih roba povećala  za 38 puta.   (vidi tablicu)  U tom vremenskom  periodu kod najvažnijih materijala povećala se proizvodnja u enormnim  omjerima  prema povećanju stanovništva ,  kod   čelika 50 puta kod cementa  250 puta kod nafte 180 puta, a plina 411 puta. Proizvodnja  pamuka i  drva ostala je u  približno istim omjerima s povećanjem stanovništva.  Sada je  u nas aktualna monetizacija  autoputova. Za gradnju  autoputova potrebno je 6,7 TJ/km energije. [! TJ = 1000 GJ = 280 MWh] Ako se u 50 godina na održavanje tih autoputova  ne „investira“   još  dodatni 4,1 TJ/km  onda će postati otpad ili ružno rečeno- smeće.

Sprečavanje nastanka otpada  kao imperativni zadatak  ima za cilj smanjiti  štetni utjecaj na okoliš.

Poznata je   studija iz 2006.  tzv EIPRO  za 25 europskih zemalja,  gdje se na 137 stranica elaborira  ekološko opterećenju životnog prostora od proizvodnje i potrošnje svih proizvoda i usluga  http://ec.europa.eu/environment/ipp/pdf/eipro_report.pdf

 Iz te studije izdvojeni su podaci navedeni u tablici,  koji govore, koliko utječe na okoliš proizvodnja  proizvoda i usluga  za najvažnije ljudske  potrebe preračunate na 1€ potrošnje. Studija  prikazuje EU-proizvodnju i uporaba roba   s osam vrsta utjecaja na okoliš   kao što su: iskorištenje tla- iscrpljivanje rudnih nalazišta i naftnih izvora (abiotsko iscrpljivanje zemlje) globalno zatopljenje, oštećenje ozonskog omotača, zakiseljavanje voda i tla, otrovnost za ljude, životinje i biljke (eko toksičnost) i eutrofikacija (onečišćenje  voda).

Baza za tu studiju  su ranije studije izrađene u nekim EU zemljama npr. u Nizozemskoj i Njemačkoj,  Vel. Britaniji, a neki podaci korišteni su iz  SAD-a. Izrađen je  matematski model,  gdje se pomoću matričnog računa,   traže uzroci i posljedice onečišćenja okoliša od 478 sektora proizvodnje. Koriste se dva principa: „odozdo prema gore“  tzv „botton- up“ što predstavlja utjecaj proizvoda  na okoliš  i to kroz njegov cijeli „životni ciklus“ tj. od  „kolijevke do groba“, i drugi princip je „odozgo prema dolje“ tzv „top-down“ pomoću  INPUT-OUTPUT analiza svih međusobni veza,  između proizvodnih sektora i potrošnje ljudski dobara.  Kada se kaže da se proizvod mora analizirati od „kolijevke do groba“ to znači da se svi utjecaji  proizvoda na okoliš promatraju,  od proizvodnje preko  uporabe ili korištenja do njegovog odlaganja na deponiju. U cijelom životnom ciklusu proizvod „truje“  okoliš. Na  kopiranoj slici koju prilažem iz knjige: Rudiger W. Wurzel:  Environmetal  policy-making in Britain, Germany and European Union, Manchester University Press .2002 str 21. zorno  je prikazano,  kako „pametan zakonodavac“ mora  zakonom propisati mjerljive  emisije štetnih tvari,  kako   bi se održala  kvaliteta  okoliša od pitkih voda do čistog zraka. Deponije otpada moraju biti izolirane od pitkih voda!! Lako je to zapisati a kako je to teško provesti . 

---

Strast za održivim gospodarenjem otpada

Kako razvrstati otpad? Otvorite ovu poveznicu  (link) na stranicu poznatog magazina "Majstor", otisnite tekst o vrstama i načinu razvrstavanja otpada, te prilijepite taj list papira  na vidno mjesto, kako bi vas  podsjećao na zbrinjavanje vašeg otpada.
Ovaj mjesec 24 srpnja moramo  početi ozbiljno klasirati, selektirati  otpad.

 Priznajmo si,  kako o problematici otpada ne želimo slušati  tako dugo,  dok se  tuđe smeće ne približi  našim vratima. Na reklamnom  plakatu neke  pivovare  za vrijeme  nogometnog prvenstva u Brazilu,  pročitao sam kako nas strast za nogometom  spaja.  Neka nas  sada, isto spaja  strast za održivim gospodarenjem otpada!  Je li to aluzija ili iluzija ne znam, ali  ćemo morati do 2018. sanirati  200 službenih  i oko 250 divljih odlagališta otpada.
Hrvatska je zacrtala - do kraja 2018. godine uvesti cjeloviti sustav gospodarenja otpadom. Nadam se, kako će biti  važnije rješavati problem otpada, nego plasman nogometaša  na slijedeće svjetsko nogometno prvenstvo,  koje će se održati 2018. u Rusiji.
 

Jeste li vidjeli kako mačka kada se pokaka, zasipa pijeskom taj svoj „otpad“ svojim capicama. Slično čini i čovjek (pa sisavci smo!) pokušavajući  također svoj otpad,  što dublje utisnuti ili odložiti ili zakopati  u zemlju. Građani Samobora , otpad su godinama odlagali u šljunčaru  Trebež.  Možemo se  posramiti,  bez isprike,  kako  su i građani USA i   SSSR u prošlom stoljeću utiskivali otpad (deep
well
injection)  u prazne bušotine i šupljine zapušteni rudnika i  time neprovrativo  onečistili podzemne vode. Vjerojatno  se to i danas čini.  Prijatelj Milan koji  živi u Torontu priča  mi, kako se njihov komunalni  otpada odvozi u Detroit-USA .  Detroit  nekadašnji industrijski grad,  postaje prazan (hollow city) jer se svake godine smanjuje 20%  njegovih građana.  Kanađani plaćaju Amerikancima spremanje tog otpada.  Njemačka isto izvozi godišnje oko milijun tona svojeg otpada. 

  

Trebež, prekriveno odlagalište  377000 tona komunalnog i industrijskog otpada. Sanacija će koštati 95,7 milijuna kuna, Smeće se dovozilo od 1968. do 2007 godine. 

Republika Hrvatska je 2010. godine stvorila ukupno 1,629.915 tona komunalnog krutog

otpada, što odgovara 367 kg po glavi stanovnika. Samo je 68.947 tona (4%) izravno upućeno u reciklažna postrojena. Ako uzmemo u obzir,  da je oko 75% otpada,  koji se odlaže na odlagališta,  organskog podrijetla,  a što je  moguće iskoristiti recikliranjem ili potpunim spaljivanjem  čime se dobiva korisna energija, onda se vidi da nismo dobri gospodari.  Vlast je odredila neke daleki ciljeve,  kako će se morati do  2025. zabraniti da se na smetlištima zakopava ikakvi reciklažni otpad, poput plastike,  stakla,  papira,  metala  i biološki  razgradivi  otpad.

Do 2016. količinu biorazgradivog otpada na odlagalištima moramo smanjiti za 50 posto u odnosu na 1997. godinu, a taj postotak se do 2020. povećava na čak 65 posto. Također, do 2020. moramo odvajati minimalno 50 posto komunalnog otpada i čak 70 posto građevinskog, a postoji mogućnost da će se navedeni postoci još i povisiti.

Tek poneki gradovi i općine, poput otoka Krka i grada Čakovca, uspjeli su uspostaviti kvalitetan sustav gospodarenja otpadom, tako da odvajaju gotovo 40 posto otpada. Ali, najveći broj gradova i općina nema cjelovitu  politiku  rješenja tog problema. „Drago mi je da su se mnogi gradovi probudili i počeli s uvođenjem primarne selekcije“  nedavno je rekao ministar Mihael Zmajlović 

Sada imamo mnoga znanja o otpadu, koja nas usmjeruju na istinu,  kako otpad nije smeće,  nego sirovina. O tome  postoje mnoge  EU-smjernice i Direktive.  Naš  Zakon o održivom gospodarenju otpadom, koji je donesen  2013. propisuje mnoge elemente gospodarenja otpadom,  gdje valja istaći  operacije prevencije ili smanjivanja otpada, te izobrazbu.

Zakon o održivom gospodarenju otpadom  definira:  1. »biološki razgradivi otpad« je otpad koji se može razgraditi biološkim aerobnim ili anaerobnim postupkom; 2. »biootpad« je biološki razgradiv otpad iz vrtova i parkova, hrana i kuhinjski otpad iz kućanstava, restorana, ugostiteljskih i maloprodajnih objekata i slični otpad iz proizvodnje prehrambenih proizvoda; 3. »biorazgradivi komunalni otpad« je otpad nastao u kućanstvu i otpad koji je po prirodi i sastavu sličan otpadu iz kućanstva, osim proizvodnog otpada i otpada iz poljoprivrede, šumarstva, a koji u svom sastavu sadrži biološki razgradiv otpad.  4.»miješani komunalni otpad« je otpad iz kućanstava i otpad iz trgovina, industrije i iz ustanova koji je po svojstvima i sastavu sličan otpadu iz kućanstava, iz kojeg posebnim postupkom nisu izdvojeni pojedini materijali (kao što je papir, staklo i dr.) te je u katalogu otpada označen kao 20 03 01; Nije  potreban veliki napor i mudrost kako ukućani, djeca također, trebaju selektirati otpad , jer poslije je to ogroman trošak  u selektiranju o svekoliki gubitak. Kompostiranje biološki razgradivog otpada je jedan od način recikliranja otpada u korisne svrhe.

Svake godine u EU se proizvede 90 milijuna tona otpada hrane, otprilike 180 kg po osobi, a oko 40% toga bio otpada i dalje završava na odlagalištima.  

Ovom pričom o otpadu hrane, vračam se sjećanjem u djetinjstvo u roditeljski dom,  kada je bilo normalno, da  se ostatke  hrane : napoj, pominje, splačine,  ,  vračalo kao hranu  svinjama i živadi, ali ne i kravama.  Na dvorištu smo imali stajski gnoj u kojeg se zakapalo otpaci od  životinja i sav organski otpad. Nije trebalo imati nikakvih pogona kafilerije.   Sjećate li se „ludih krava“ u  Engleskoj,  koje su se pogrešno hranile proteinskim i masnim otpadom od  ostataka ljudske hrane i klaonica. Napredna praksa gospodarenja otpadom  naših djedova,  danas  se naziva resursna  učinkovitost  resursa!?  EU je 2011. godine napravila važan korak prema popularizaciji i institucionalizaciji izraza »resursne učinkovitosti resursa«  uvođenjem inicijative o resursnoj učinkovitosti ( Resource Efficiency Flagship – REF) . Mnoge EU uredbe  propisuju pravila o otpadu iz restorana i kućanstva. Tako da bi napoj bio klasificiran u katalogu otpada  pod  oznakom Y46.

 Pitam ja svoju kolegicu iz srednje  škole Zlatu  koja živi u Las Vegasu, kako se tamo gospodari s otpadom hrane. Ona priča, kako postoji jedan    farmer,  koji svojim vozilom obilazi kockarnice i hotele te sakuplja  točno definirani otpad hrane i hrani svinje.  Može li ove „USA-mudrosti“ biti povod za neko poduzetništvo kod nas? Zamislite neki kamionet koji prolazi ulicom  iz kojeg se preko  razglasa  čuje; „Sakupljam napoj, splačine“.

Hijerarhija gospodarenja otpadom je prema   Europsko- okvirnoj smjernici o otpadu (2008/98/EC) i ZAKON-u O ODRŽIVOM GOSPODARENJU OTPADOM  uspostavljena  je kroz sljedeće operacije:1. sprječavanje nastanka otpada, 2. priprema za ponovnu uporabu, 3. recikliranje, 4. drugi postupci oporabe, npr. energetska oporaba i 5. zbrinjavanje otpada

Poruka ovog posta neka bude  sprječavanje nastanka otpada. Ili, kako   ne stvoriti otpad   ili minimalizirat nastanak posebice miješanog  komunalnog otpada ? Otkud  početi?  U  članku  18 navedeno je  šesnaest različitih  mjera. Na kraju članka stavljen je pasus,  koji u cijelosti navodim:  Za donesene mjere sprječavanja nastanka otpada određuju se odgovarajuća posebna kvalitativna i kvantitativna mjerila s ciljem praćenja i procjene napretka postignutih primjenom mjera, a u istu svrhu mogu se odrediti i posebni kvalitativni i kvantitativni ciljevi i pokazatelji. Taj  pasus je bitan, jer je  potrebno „nešto“ mjeriti i statistički obraditi,  kako bi se vidjelo napredovanje u gospodarenju otpadom.

Da bi se te mjere, a naročito smanjenje otapda, mogle provesti  potrebno je obuhvatiti  i članak 39,  koji govori o izobrazno-informativnim  aktivnostima.  Jedinica lokalne samouprave dužna je o svom trošku, na odgovarajući način osigurati godišnje provedbu izobrazno-informativnih aktivnosti u vezi gospodarenja otpadom na svojem području.  Organizirati  javne tribine, informativne publikacije o gospodarenju otpadom i objavu specijaliziranih priloga u medijima,  kao što su televizija i radio. Moj  komentar: poticati isto Internet portale, da preko blogova !! aktivno sudjeluju  u informiranju i praćenju svih aktivnosti oko otpada.

Velika lista savjeta se može nasumce napraviti glede minimalizacije stvaranja otpada. Primjerice, nikada i nikada ne bacati kruh u smeće, to vrijedi i za neprodani kruh kod pekara. Navodno, prema jednoj TV emisiji HR građani stvaraju otpad od kruha u vrijednosti od  600 milijuna kuna. Prosječna  svjetska proizvodnja hrane za dnevne  potrebe čovjeka iznose 2,3 kg. Mnogo  hrane zbog lošeg planiranja istrune od njive  preko smočnice do stola i to iznosi oko 25%. Kupovati hranu u rinfuzi  bez ambalaže primjerice mlijeko iz mljekomata. Sir se može kupiti  u količini  od  par kilograma, ali isto pogrešno i u malim plastičnim  kutijama od 30 do 50 grama. Tanjuri moraju poslije jela biti prazni. Prilozi jela od povrća stavljaju se u tanjur volumena  šake , dok je za četvero ljudi dovoljno kuhati rižu u količini koja se usipava u  đezvu za kavu. Mjerite , kontrolirajte i REDOVITO  smanjivajte    volumen i masu otpada. Dnevno  stanovnik RH  proizvede 1,17 kg otpada od  čega je 39%  je kuhinjski  bio otpad. Smanjiti udaljenosti prijenosa i prijevoza  hrane. Izgradite vrt, ili iskoristite zapušteni vrt. Potrošnja svježeg povrća iznosi 55 kg po RH-stanovniku. Potrebno je 0,9 MJ energije za prijevoz  1 t robe  na udaljenost od 1 km. Svježa hrana ima prednost prema ambalažiranoj hrani. Logožari  i košare za nošenje hrane iz tržnica imaju prednost pred plastičnim vrećicama.

Rješenje problema smanjivanje otpada ,prema znanstvenim  metodama,  zahtjeva sličnu  metodologiju,  koju  primjenjuju  napredni proizvođači industrijskih proizvoda.   Oni primjenjuju  metodologiju smanjivanja  škarta i negativnog utjecaja na okoliš,  primjenom normi ISO 14000, EMAS.   Za  početak dobro je da pročitate o Zelenoj  proizvodnji  ovaj  post na blogu Roberta Obraza,  tajnika Društva inženjera i tehničara Samobora koji obrađuje  metodologiju tzv  „zelenog i vitkog menadžmenta“

Zamislite ako tete u dječjim vrtićima  dobro nauče mališane  o otpadu, pa ta mala djeca onda skrenu pažnju svojim roditeljima,  kako postupati s otpadom, onda se tek može govoriti o svekolikoj izobrazbi koje propisuje  Zakon. 
No vratimo se na početak teksta. Strast se može postići, ako se organizira neko takmičenje unutar domaćinstva, stanova, zgrada,  mjesnih odbora i gradova  oko smanjivanja otpada. Je li to  iluzija?

Priroda, okoliš i poplave.

Priroda u svom djelovanju ne pravi skok

Ovu godinu pogodile su nas velike nevolje ili katastrofe ; ledena kiša i snijeg u  Gorskom kotaru i  poplave u Slavoniji . Pitamo se,  što se to promijenilo u biosferi  i možemo li uopće što učini za zaštitu  prirode i okoliša?  Kroz  svoje postojanje,  čovjek bi morao shvatiti,  kako on ne može biti upravitelj biosfere na Zemlji sa svojom tehnikom i znanjem,  ali se mora  znati prilagođavati  njoj.

Dok je Zemlja bila još relativno „prazna“ od ljudi,  mnoge krilatice,  uzrečice i poslovice  od starih Rimljana do danas, pohranjene su  u ljudskoj svijesti  o prirodi koja je u najmanjim stvarima naj veličanstvenija. Dodajem još neke poznate uzrečice: što priroda uči ne  može nitko poništiti; živjeti u skladu s prirodom; priroda je malim zadovoljna; što je prirodno nije ružno; promatrajmo prirodu i povodimo se za njom; prirodu savladavamo ako se joj pokoravamo; igra prirode. Alfred Marshal koji je napisao knjigu, „Načela ekonomike“  temeljni priručnik za ekonomiste, skoro čitavo stoljeće, : stavio je na početku knjige krilaticu: priroda u svom djelovanju ne pravi skok.

No, danas kada je Zemlja poprilično „popunjena“ s ljudima,  pomalo se sumnja u ove mudrosti o prirodi.  Ipak,  mora se vjerovati u njih i zato su stvoreni   Zakoni,  kojima  se propisuje mjere za čuvanje tog „blaga“ Takvi Zakoni su u RH  donošeni  i  usklađeni s EU zakonodavstvom . Prema zakonu o Zaštiti prirode 2013, priroda je  sveukupna bioraznolikost, krajobrazna  raznolikost i georaznolikost. Priroda je u prirodoznanstvenom pogledu relativno stabilan globalan sustav u kojemu postoje  autonomnost i zakonomjernost mnogih procesa.

Okoliš je naziv za uvjete prirodnoga okružja (voda,zrak, tlo, klima, živa bića i njihovi međusobni odnosi) u kojima neki organizmi žive.  Krajem lipnja 2013. Hrvatski sabor donio je novi  Zakon o zaštiti okoliša  usklađen sa zakonodavstvom EU. To je  jedan od važnijih organskih zakona,  koji je od izuzetnog  interesa  za državu i jedinice lokalne odnosno područne (regionalne) samouprave, za širu javnost  (fizičke i pravne osobe i njihove asocijacije te subjekte onečišćivače) jer utječe na današnji i budući održivi razvitak svih razina društva.

Navedenim zakonom  se  propisuju cijelovito očuvanje kakvoće okoliša, očuvanje bio-raznolikosti i krajobrazne raznolikosti,  te geo-raznolikosti, racionalno korištenje prirodnih dobara i energije na najpovoljniji način za okoliš, kao osnovni uvjet zdravog života i temelj koncepta održivog razvitka.

Zakon se temelji na više načela: najvažnije  je kako čovjek  mora djelovati   preventivno i kurativno. Preventivne mjere su one,  koje sprečavaju nastanka negativnih posljedica,  dok su kurativne mjere usmjerene   na naknadno otklanjanje posljedica ( primjerice iz Slavonije , sanacije deratizacije čišćenje terena   od štetnih kemikalija  i uginulih životinja ).  Zaštita okoliša obuhvaća zaštitu vrlo širokog obuhvata sastavnica okoliša: zaštitu tla i zemljine kamene kore, šumskog područja, zraka, voda, mora i obalnog područja, prirode; zaštitu od utjecaja opterećenja na okoliš, od štetnog utjecaja genetski modificiranih organizama, od buke, od ionizirajućih zračenja i nuklearna sigurnost, zaštitu od štetnog utjecaja kemikalija, od svjetlosnog onečišćenja te gospodarenje otpadom. Pojedina područja od navedenih uređena su posebnim zakonima,  koji su doneseni u posljednjih nekoliko godina. Zakonom su propisane mnogi pravilnici i norme. Poznate  su mnoge norme u EU  primjerice  EMAS i HRN EN ISO 14001 kojima se propisuju zahtjevi i sustavi  upravljanja okolišem.

Ne samo da  je Zemlja  „popunjena ljudima“ nego i mnogim  materijalnim stvarima, koji  čine tehnosferu,   koja ima veliki utjecaj na okoliš. Koliko ljudi može jedna  organizacija (trgovačko društvo, korporacija, tvrtka,  poduzeće, vlast ili ustanova koje su zakonski povezane) poslati na „frontu“  zaštite okoliša?  Tko  i koliko njih  u organizacijama čita ove norme,  koje se zajedno moraju promatrati usklađivati i po njima djelovati? Sve to ima utjecaj na prirodu   koja se stalno "napada" nama poznatim i nepoznatim silnicama. Ako su globalno zatopljenje  prouzročili ljudi,  onda je valjano gospodarenje informacijama , energijom,  materijalima (kruh! naš svakdanji) i okolišom imperativ za svaku organizaciju. Valja htjeti i znati "čitati" kao note ove važne  norme (HRN ISO 27001, ISO 50001,HRN ISO 9001, HRN ISO 14001 ,HRN ISO 22000 OHSAS 18000)  kako bi  orkestar ljudske savjesti pravilno zvučao nad prirodom!!

Vračam se mislima  u selo u kojem sam rođen  i pokušavam „odvrtjeti film“ događanja, koji bi mogli  biti djelomično  uzroci ovim poplavama. Kao pomoć za moju daljnju priču,  prvo koristim fotografiju (sl.1), koju je davno snimio poznati  samoborski sudac Milan Dvoržak i koja je objavljena u knjizi: "Samobor između snova i zbilje",  nakladnik Samoborski muzej, 2010.

Slika 1.  Gmajna (pašnjak) s  potokom Podvrščak ,krava koja pase i bunar Roić. Sve je to bilo ispod naše kuće godine 1923. Klokočevac samoborski je tada imao 322 stanovnika, sa snagom oko 0.5 kW po stanovniku. Pitka voda badava, potok  sa žabama, pašnjak s kravama, zaposlena!? djeca  su  pastiri s obavezama.

Slika 2. Isti prostor koji sam fotografirao 2010 godine. Potok je "Vodoprivreda" (sada su to Hrvatske vode) premjestila,(skratili joj tok) instalirana je trafostanica gdje je bio bunar , nema krave, ali postoji asfaltirano igralište za djecu. Broj stanovnika 403. Snaga 2,6 kW po stanovniku. Pitka voda 12 kn/m³, nema žaba, djeca teže da budu sportaši (??), dokoličarstvo dosta prisutno.

Potok Podvrščak  kod velikih kiša je ponekad poplavio gmajnu, gdje su poslije nastale mlake, koje su bile prirodno stanište za guske, patke pa čak i za svinje. Svinje vole blato. Taj isti potok je poplavio  livade i njive, što je nekad bio problem, kada se još nije pokosilo sijeno ili otava. Za vrijeme jeseni i zime ta  poplavljena voda je bila korisna za vlagu u tlu, kada su nastupile suše. Uzrok poplava je i slaba upojnost  vode  kod zbijenog poljoprivrednog zemljišta,  koje se ore s teškim traktorima.  Kritički se danas osvrću mnogi ljudi, na  izmjenu vodo-tokova malih potoka,  koji su bili  prirodna retencija voda, kod velikih  kiša. Od malih potoka su iskopani  "Sueski kanali" pomoću velikih bagera i kamiona koji su odvozili  zemlju.  Sada,  od malo većih  kiša,  vode vrlo  brzo dotiču u velike rijeke i onda nizvodno nastaju  poplave,  kojima se više ne može gospodariti. Zaposlenici "Hrvatski voda", povezani s privatnim kapitalom, postali su u mnogim svojim aktivnostima nejasni (neću reći kriminalni) običnim ljudima.

Poznao sam  jednog zidara, koji je radio fasade i prebacio se u nisko gradnju. Rekao mi je;  "na fasadi se ne može ništa zaraditi, jer je svaki metar ugrađene fasade lako mjeriti. No, kod kopanja zemlje,  možeš namještati svoj učinak vrlo lako, jer daljinski metar, dubinski metar iskopanog kanala i kubni metri zemlje su veličine, koje se mogu „fabricirati“ kako god želiš. Eto, povijesna crtica našeg naroda kroz  vodoprivredne aktivnosti. Neka živi ovaj narod, ali neka pripazi  u buduće što ,zašto, i za koga, bageri kopaju. Naime 75% prihoda  "Hrvatskih voda" potječu od  naknada za održavanje slivnih voda.

Mnogo je toga  glede rijeka i potoka definirano EU Direktivama.

Hidromorfologija (voda + oblik) tvrdi, kako su potoci mnogo više od voda koje teku po njima.

Industrijska arheologija cementare Croatia-Sloboda

U Podsusedu  kao podrtina leži   zdanje nekadašnje cementare.  Kuda spada sada ta ruševina, koja je bila tako važna za građevinarstvo u prošlom stoljeću?  Ona spada u tzv industrijsku arheologiju.

Industrijska arheologija  je sustavno proučavanje materijalnih dokaza povezanih s industrijskom  prošlosti.  Ovi dokazi,  industrijske baštine , uključuju  zgrade, strojeve, artefakte, mjesta, infrastrukturu, dokumente i druge predmete vezane uz proizvodnju , rudarenje, prijevoz i izgradnja proizvoda. Nešto od naše industrijske baštine imamo pohranjeno u Tehničkom muzeju u Zagrebu, a valja istaći veleban trud stanovnika Rude kraj Samobora koji su revitalizirali, kao turističku atrakciju  jedan dio rudnika bakrene  rudače  „Sv Barbara“ .

Na tvornicu cementa  sam emocionalno vezan,  jer sam ju 1956. posjetio   kao pučkoškolac. Silan dojam je ostavila na mene, velika rotaciona peć i veliki kuglični mlinovi. Poslije je cement meni bio jedan od predmeta rada. Preko interneta doznajem,  kako je tvornicu cementa u Podsusedu osnovala  židovska obitelj Mandl 1867. koja joj je dala naziv “Croatia“. Zadnji vlasnik je bio unuk imenom Felix, koji je ostao u Jugoslaviji  do 1951. Imao je  životne drame s GESTAP-om s ustašama i komunistima, zbog podrijetla i vlasništva nad cementarom. Židovskih je korijena, ali po nacionalnosti je bio Hrvat. On je otišao, nakon što je bio zbog nacionalizacije cementare  u zatvoru (Lepoglava)  u Keniju i tamo je djelovao u cementnoj industriji  „Bamburi-Cement“. Napisao je knjigu : „Usprkos svemu ostaju sjećanja“,  koja nije prevedena na hrvatski. Stara cementara radila je po tzv. „mokrom postupku“ s prašinastim  ugljenom ,  dok je 1973 izgrađena dodatna nova linija s  suhom tehnologijom i plinom kao gorivom. No godine 1987. dolazi stečajni  upravitelj i tada započinje privatizacija i pretvorba čitaj prodaja  opreme  zgrada i zemljišta.

Zašto je zatvorena cementara?  Najprije,  za   valjan odgovor   dodat ću,  kako sada čitam  knjigu: „Misliti, brzo i sporo“(Mozaik knjiga 2013 -536 str.) koju je napisao psiholog  Daniel Kahneman   dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju. On obrađuje  modele razmišljanja kod donošenja bilo kojih  odluka, gdje spominje,  kako u mozgu postoje dva sustava: Sustav 1 koji brzo misli i Sustav 2 koji mora sporije misliti. Sustav 1 radi automatski i brzo s malo napora , dok Sustav 2 usmijerava pozornost  na naporne mentalne aktivnosti.  Primjerice,  lako je pomnožiti  2x2,  ali to ne ide lako, ako se traži rezultat množenja 17x 24. Ili  rečeno nogometnom frazeologijom:  Sustav 1 panično nadređuje  „udari loptu što prije i što dalje“ , dok Sustav 2  naprotiv, kaže nogometašu  „stani na loptu“. Psiholozi su  mjerili potrošnju glukoze  u mozgu i kada se uključi Sustav 2  dokazali su puno veću potrošnju u odnosu na rad mozga s uključenim Sustavom 1.  Glavna značajka Sustava1 jest  načelo kojeg se on drži:  „postoji samo ono što vidiš“, dok rješavanje Rubikove kocke (koja slavi 40-obljetnicu) je zadatak,  kada se treba uključiti Sustav 2.

Ovaj umetak o Sustavu 1 i Sustavu 2  potiče  me   da si postavim dodatno  pitanje: Jesu  li odgovorni ljudi pretežno koristili  samo  Sustav 1 kod zatvaranja TC „Sloboda“ i mnogih proizvodnih pogona i pruga u zadnjih 40 godina, bez sumnje na njihove moralne i strukovne osobine?  Mlađe generacije, školska djeca bi morale kroz konzervaciju  cementare  ( on što je još preostalo) doznati jesam li u pravu. Naime, cementara bi trebala postati   kao turističko- muzejski prostor, gdje bi se dokumentacijski  opisala povijest  tog proizvodnog  kompleksa. Sada je taj  industrijski kompleks rasparceliran i u vlasništvu  je mnogih ljudi i organizacija . Kada sam išao fotografirati  zgrade , vidio sam u bivšem kemijskom laboratoriju malog peseka kako  čuva kokice u kavezima .  

Uoči zatvaranja TC Sloboda 1988. napisao  sam pismo, koje sam poslao „Vjesniku“ s nadom kako će urednik to objaviti.   Pismo nije objavljeno.

           Sadašnji izgled bivše cementare "Sloboda" u Podsusedu.

.

Poštovani predsjedniče Skupštine općine Susedgrad –

drug Đuro  Maras

NE DOZVOLITE PRODAJU ILI RASTURANJE OPREME TC „SLOBODA“, KONZERVIRAJTE ZA BUDUĆA VREMENA DA JE PONOVNO KORISTIMO KADA BUDEMO PAMETNIJI.

Valja  cementaru“ zaštititi, iako bi Vam savjest mogla biti „čista“ ,ako to ne uradite, zbog slijedećih argumenata:

1. TC „Sloboda“ zagađuje okolinu.
2. Nema financijskih sredstava (oko 800 milijardi dinara) za sanaciju laporoloma. To se može izračunati približno iz elaborata iz 1983.god. gdje je navedena vrijednost 400 milijardi dinara.
3. Novoj tvornici cementa  je  mjesto u Podrutama, a ne u Podsusedu.
4. Dovoljno imamo na tržištu cementa u ovo krizno vrijeme.
5. Ruše se kuće u  selu Kostanjeku zbog nepravilne eksploatacije sirovina.
6. GUP i PUP grada Zagreba  je predvidio preseljenje ove tvornice.
7. Prijašnja rukovodstva su loše poslovala.
8. TC „Sloboda“ više nije rentabilna.
9. Neke društveno političke strukture žele preseliti ovu tvornicu (vjerojatno i stanovnici općine Susedgrada), jer će se na njezinom mjestu izgraditi druga propulzivna industrija.
10. Jednostavno više nemate vremena ( možda ni volje) da bilo što učinite, nego će se tvornica prepustiti pravnicima koji će voditi dalje postupak likvidacije.

Molim Vas, stavite na drugi kraj vage Vaše savjesti slijedeće argumente, zbog kojih valja promisliti o likvidaciji tvornice TC „Sloboda“ i eventualnoj rasprodaji zgrada i terena.

Evo tih argumenata:

1. U drugim, još većim gradovima kao što je Trst, Rim, London, postoje cementare, ali se zna da 20% troškova u izgradnji  i eksploataciji strojarske i elektro opreme,  valja odrediti za uređaje filtriranja i otprašivanja industrijskog dima.
2. Nova tvornica u Podrutama je za džep ne samo ove regije, nego i čitave Republike nedostižna. Bez okolne infrastrukture ovakva tvornica od godišnjeg kapaciteta 1.000.000 tona košta od 300-370 DM po toni.. Vjerojatno je održanje ne baš stare tvornice u Susedgradu jeftinije, dok se ne obogatimo da sagradimo novu u Podrutama.
3. Transport cementa kamionom ili vlakom je značajna stavka u dinarskim i energetskim jedinicima za ovu regiju. Građevinarima grada Zagreba nije svejedno kako će našom sveukupnom organizacijom rada, starim prugama, kamionima, prebaciti 400.000 tona cementa u Zagreb iz Solina. Samo taj prijevoz bez drugih troškova koji će poskupiti oko 20% cement, potrebno je 11.000.000 lit goriva.  Ako imamo dovoljno cementa za ovo krizno vrijeme, zašto ga ne izvozimo? TC „Sloboda“ je imala neke aranžmane za izvoz cementa u Austriju.
4. Preselili smo čitave gradove,  kada smo gradili hidrocentrale i industriju. Selili su se i seljaci iz sela u grad. Zašto se to ne bi učinilo sa stanovnicima Kostanjeka koji su se suviše približili tvornici u zadnjih 50 godina. Valja  ispitati i drugu ideju, da se sirovine dovoze iz Podruta ili iz nekog drugog izvora, time da se u tvornici „Sloboda“ rade specijalni tipovi cementa.

5.      U ekonomiji države ili gospodarstvu neke tvornice,  postoje dva principa koji se moraju poštivati, pa makar to bilo u USA, SSSR-u, Kini ili SFRJ.

a)     Optimalni princip: s postojećim sredstvima postići što veći učinak  i

b)     Princip štednje s najmanjim troškovima ili sredstvima postići željeni učinak.

Ovi principi vrijede i odnose se na sve zaposlene u  državi, a ne samo za 25% zaposlenih u tzv. bazi. Prema tome, troškove čine svi 100% zaposleni, a mi „vadimo korijenje“ otpuštanjem radnika iz proizvodnje, a ne „obrezujemo granje“ smanjenjem birokracije od državnih do općinskih kancelarija, ili čak, što više od SIZ-ovskih, školskih, zdravstvenih, (vojsku ne smijem ni spomenuti),  kancelarija.

Poznati Perkinsov zakon govori da obim posla i broj činovnika koji ga obavlja ne stoji u nikakvoj vezi i da bez veze na veličinu posla  broj činovnika raste po tom Zakonu između 5 i 6% godišnje. Taj Zakon bio je već poznat i kineskom caru Vu-Tsongu prije 1000 godina, koji je naredio da se raspuste brojni budistički samostani u kojima su svećenici živjeli u izobilju na štetu naroda koji je siromašio. Naš problem je sličan. Kako  smanjiti troškove,  onih koji rade niže vrijedne poslove, a zarađuju mnogo, pa  tek onda govorimo o rentabilnosti onih, koji rade na poslovima  visoko vrijedne tehnologije  uz niske zarade.

Na sličan način prije 9 godina „uništili“ smo zbog „nerentabilnosti“ naš „cug“ „Sanoborček“, iako se lako može izračunati kako je za prijevoz robe – putnika autobusom potrebne energije 2852 kJ/(km∙t), dok je „cugom“ potrebno 878 kJ/km∙t . Danas taj „cug“ ostaje samo u pjesmi iz Krapinskog  festivala , „NIGDAR GA VIŠE, PREŠEL JE DRUG, DOBRI NAŠ STARI SANOBORSKI CUG“.

5.O propulzivnoj industriji koja će nas odvesti u 21. stoljeće ne možemo tako dugo govoriti, dok se ne dokažemo u proizvodnji 160 godina.“starog“ Portland cement . Cement je patentirao je 1824.god. g. Aspidin,

Kada je u početku ovog stoljeća jedan konstruktor cepelina rekao njegovu vlasniku u Londonu da ne može još poletjeti tim cepelinom prema Kalkuti,  jer treba još nešto izmijeniti u konstrukciji, vlasnik je odgovorio:“Pa ja sam već podijelio pozivnice visokim gostima (kralj, plemići) i sutra dolaze  na svečanost polijetanja cepelina prema Kalkuti“. Cepelin se je sutradan digao s putnicima prema Kalkuti, ali se za par sati srušio na francusku obalu, gdje i danas postoji grob-spomenik toj gluposti i avanturi. Prije nego se „rasturi“ ova tvornica neka se Zagrepčani ne ponašaju kao vlasnik ovog cepelina. Neka se upitaju i odgovore kako da jeftino grade stambeni prostor sa skupim cementom iz uvoza ili iz Solina, kao što se i sada Samoborci pitaju kako da se jeftino voze u Zagreb, sa skupim  prijevozom u „zglodanim“ autobusima.

Završiti ću sa jednom starom hrvatskom poslovicom „Trbuh nema uši“. 

Lep mi je vrček ograjen-pun mi je rožic nasajen

Posvečeno majci Jeleni i strinki Bari.

Uzgajanje  povrća je  bio odvajkada običan  posao ljudi na selu i u gradu. Vrt je bio ogledalo radišnosti  obitelji, gdje je bilo svega posađeno, od cvijeća do raznolikog povrća. Poslovi u  vrtu, bolje rečeno  o povrtnjaku  bili  su isključivo briga  domaćica.  Sjećam se moje  pokojne majke koja je imala jednu kutiju od  cipela punu  papirnatih zamotuljaka sjemenja[i],  na kojima nije ništa pisalo. Davno je to bilo i pitam ja nju;  „mamek kak prepoznaješ ta sjemenja,  kada nisi ništa napisala na papiru u kojem je zamotano. Ona meni začuđeno:  sinek  moj,  pa ja poznam sva ta sjemenja! Ona je poznala oblik sjemena, ali ona je poznala daleko više, poznala je  njihov gen[ii] , što bi danas učeno rekli „znala“ je informaciju koja je sadržana u tim sjemenkama. Gen jest zapravo informacija. Gledam u jednoj agro-prodavaonici ponudu od oko 170 vrsti različitih vrsta sjemenja. Lako  ih je raspoznati, jer se ona nalaze u  malim vrećicama na kojima su kolor slike povrća.

Poneki se  pitamo,  gdje su nestale mudrosti naših baka za uzgoj  povrća, kojeg godišnje pojedemo oko

              Tržnica u Samoboru 1951.- snimio Šurjak .

 80 kg kg po stanovniku.  Danas  u robnim kućama imamo domaćeg  povrća, ali i   uvezenog,  kojeg smo za 117 milijuna  $  uvezli.  Svaki Hrvat, (valjda zajedno s turistima!?)  je  pojeo  2013. uvezenog povrća 29,7 kg i 43 kg voća. Uvozimo povrće iz slijedećih zemalja: Španjolska, Moldavija, Albanija, Jordan, Turska,  Peru, Urugvaj i Kirgistana  i češnjak iz Kina.  Optimistička je vijest,  kako smo 2013. povećali proizvodnju  većine voća i povrća. Povećali smo proizvodnju od 12 do 48% rajčica, dinja, kupusa,  poriluka i krastavaca.

Kriza, koju polako osjećamo, ipak je  narod pokrenula  u povećanju uzgoja  povrća na Gradskim vrtovima i u vrtovima kraj svojih kuća. Od svih zemalja EU u Hrvatskoj  naviše  građana i to 71,7%  žive u obiteljskim kućama. Neki građani iz Zagreba koriste tri autobusa, kako bi došla na svoju parcelu (koju su dobili od grada Zagreba) na kojem imaju povrtnjak u  Sv. Klari. Usput nose i alat. Ono što je  pozitivno kako  u novinama tako i TV stanicama  raste broj stranica i emisija,  koje su posvećene  informiranju i obrazovanju  oko proizvodnje povrća. Tako u „Većernjaku“  dipl. inž. Korenelija Benyovski Šoštarić savjetuje, kako se uskrsni mladi luk može uzgojiti iz presadnica u posudama(teglama). Nedavno smo se čudili  o uzgoju  kupusa na balkonima kod Kineza. Sanjam kako će te teme „izbaciti“  barem 50% nepotrebnih sportskih sadržaja iz današnjih medija.

Onaj tko  se želi baviti uzgojem  povrća dobro je da nabaviti knjige o povrtlarstvu . Ne treba velika  čestica ili parcela  da se netko posveti tom „ sportu“. Peter Seabrook napisao je knjigu „Moj povrtnjak“[Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1977.] gdje  savjetuje,  kako se na parceli  3x4 m  može uzgajati povrće kroz cijelu godinu. Marie –Luise Kreuter  napisala je vrhunski priručnik za  biološki uzgoj:  „Bio vrt“ - Povrtnjak, voćnjak, cvijetnjak, biološko, organsko,  prirodno [Marjan tisak d.o.o.Split 2008.] knjiga  je imala 18 izdanja u Njemačkoj. Za znatiželjnike skenirao sam par stranica iz  dva priručnika, koji mogu poslužiti za poticaj  vrtlarenju. Znanja  o uzgoju  povrća  iz doba moje bake i majke o napisano je  u Langovoj knjizi oSamoboru [Merdijani ,Samobor, 2009.].

Vrtlarenje naših baka danas se naziva organski ili biološki uzgoj. Postoje  još nazivi: prirodna, biološka agrikultura,  agro-eko sustavi. U svijetu su se razvile dvije vrste agrikulture u proizvodnji hrane,  jedna kao način  života i druga agrikultura kao biznis. Dr Pavao Krišković s kojim sam ima čast raditi na razvoju i proizvodnji  prirodnog( ne umjetnog) mineralnog gnojiva KPMG, tvrdi u svoj knjizi „Bioagrikultura“ [Mladost ,Zagreb 1989] kako se umjetnim gnojivima  remeti biološka ravnoteža tla. Biološki aktivno tlo ima mnogo mikro-organizama koje razgrađuju tvari i pomažu biljki u njezinoj  kvalitetnoj hranidbi .

Imali smo vrt blizu potoka i sjećam se kako se  paradajz  ne smije zalijevati   po lišću i plodovima, dok se  cjelokupna stabljika paprika može zalijevati. O gnojenu , plodoredu o načinu i vremenu  sadnje i sijanja,  i presadnicama  nisam razmišljao tada, jer to je sve bila briga majke Jelke  i strinke Bare kojima posvećujem ovaj  post.  One su znale  o sjemenju o presadnicama,  zatim koje se biljke „vole“ a koje ne. Biljke kao dobri „susjedi“ su:  rana mrkva-luk; kasna mrkva-poriluk; grah –cikla; rajčica- peršin; salata-rotkvica; Naprotiv  loši susjedi su: salata-peršin; grah-luk;  rajčica –grašak; krumpir-suncokret; kupusnjaće-luk.

U Baladama Petrice Kermpuha postoji pjesma koja spominje netrpeljivost biljaka:Ni med cvetjem ni pravice/rekel je to je fijolice/smrdljivi terputec,/jalnuš tvardogutec. Zajček gumbek, bažulek i slak,/čuli su terpuca, kak punta se bedak,/Pak rekel je gumbek-ti si bedak,/to je tak vola božja,pa ima biti tak.

  Kako postići maksimalni dohodak na povrtnjaku od 200 četvornih metra?To sam si  postavio kao zadatak ovo proljeće.  Prvo sam pregledao   cijene povrća,  i to ne samo kod nas, nego mi je „ moj dopisnik“ prijatelj Ante, koji trenutačno  živi u Kaliforniji, poslao tamošnje cijene povrća. Usporedio sam naše cijene i vidio, kako su tamo cijene povrća duplo skuplje, ali  je naš  BDP  tri puta manji  od američkog BDP-a,  pa ispada da jedemo jako skupo  povrće. Ništa novo,  banke i uvoznici prave u nas novac.  Ovdje paše izjava Henry Forda: A business that makes nothin but money is a poor business. Posao u kojem se ne radi ništa drugo nego novac je loš posao.

Pokušao sam sjetvom povrća maksimalizirat dohodak, na  novo izoranoj parceli od 200 m² koja je prije bila livada. Pognojio sam  parcelu konjskim gnojem i troškovi su bili 800 kn zajedno s oranjem i sjemenjem . Oni koji su vični računalima i  Excel  programu za tablično preračunavanje  znaju,  kako postoji  u  tom programu alat Solver[iii] kojim se vrlo lako mogu optimirati (maksimalizirati, minimalizirati) različite  funkcije prema matematskim modelima.  Solver smo koristili u pogonima, kada nismo imali potrebnih sirovina.   U mnogim državnim Agencijama mogao bi biti to alat za izradu elaborata, kako optimirati gospodarstvo u doba krize. Primjerice, koliko se uštedi goriva ako se povrće  transportira iz Klare do Dolca umjesto iz Španjolske. Za optimizaciju  našeg vrta ,uzeo sam u razmatranje najčešće prodavano povrće: kupus 2,82 kn/kg ,rajčicu 13,85 kn/kg, buće 2,99 kn /kg (tikva lubenica) i luk 4,31 kn/kg i izračunao maksimalni dohodak  od 2836,46 kn. Ukupno ćemo dobiti, ako Bog da, kako bi rekla moja majka  376 kg povrća. Za dobivanje većeg prinosa,  mogao sam uzeti  salatu u sjetvu, koja ima prinos od  3,5 kg/m²  u odnosu na luk,  koji ima prinos samo od 1 kg/m²  Pravi vrtlari (ja  to nisam) imaju mnogo ograničavajućih  varijabli kada rade sjetvu, očekujući  žetvu kao najveći događaj godine.

Znam kako đaci u  4 razredu pučke škole u predmetu „Priroda i društvo“ obrađuju temu  rasta graha

od sjemena do ploda,  gdje nauče kako se sjeme graha u rahloj  zemlji mora zalijevati da bi raslo. 
Sanjam kako će svaka  škola imati  prije vrt nego sportsku dvoranu!?

Za par dana,  22. travanja je Dan planete i bit će govora o različitim eko problemima našeg  života. Tada će se spominjati „majčica zemlja“ i valja imati na umu, kako je to samo jedan tanak sloj od 30 do 40 cm plodne zemlje, koja daje hranu i koju valja  pomno njegovati kao dijete. Sada vrijedi nova zapovijed . Ne misliti globalno a djelovati lokalno, nego misliti lokalno i djelovati lokalno .

---

[i] Negdje sam pročitao kako su Norvežani   uskladištili, za buduće generacije, duboko pod  ledenim morem velike količine raznolikih vrsta sjemenja.

[ii] Danski botaničar Wilhelm Johansen je 1910. izumio pojam gen kojim se prenose svojstva od  roditelje na djecu.

[iii] Kenneth R. Baker: Opimization modeling with spreadsheets, Thomson Brooks/Cole, 2006

Konvivalizam

Poštenje je življenje,  hrvatska poslovica

Konvivalizam-pojam kojeg ne možete pronaći u Klaićevom Rječniku stranih riječi, niti u Leksikonu socijalne ekologije od Ivana Cifrića. Zašto? Zato, jer su  konvivalizam kao pojam ili  koncept nedavno     „skovali“ 64 svjetska sociologa, vođeni  francuskim sociologom Alain Caille. Konvivalizam  je nastao spajanjem dviju  riječi  con-vivere što znači živjeti  zajedno. Oni su napisali svoj manifest Manifest  convivialiste s nakanom kako spasiti  čovječanstvo. Da bi neka ideja  zaživjela  mora uči dobrohotno u savjest i svijest ljudi, inače  će kao i mnogi „izmi“ primjerice anarhizam , komunizam niknuti i propasti s  ratovima i  ljudskim žrtvama.

O konvivalizmu doznao sam iz katoličke  obiteljskoj revije  „Kana“ od veljače ove godine. Po meni  pojam konvivalizam sličan je i pojmu koegzistencije ili miroljubive koegzistencije o potrebi  suživota različitih naroda između neprijateljskih blokova. Postoji razlika između pojmova konvivalizam i koegzistencije. Koegzistencija zastupa mišljenje: nemojmo ratovati,  dok konvivalizam kaže; moramo se sukobljavati ili  sučeljavati, ali ne  i pobiti. Konvivalizam je danas neka  vrsta protuteža  između neoliberalizma i marksizma. Neo znači nešto novo.

Podsjetimo se,     neoliberalizam  je politička filozofija,  koja zagovara otvorena tržišta, slobodnu trgovinu,  privatizaciju,  jačanje uloge privatnog sektora. Marksizam je pak  socijalna ekonomska i politička filozofija, prema kojoj  proizvodni čimbenici mijenjaju čovjeka u  socijalnom i  ekonomskom smislu.  Glavni princip marksizma  sadržan je u tezi kako  sredstva za proizvodnju kao i ekonomska baza,  utječe ili određuje politički život pojedinca i društva. Marksizam koristi  analogiju,  prema kojoj  je  kapitalizam  zamijenio  feudalizam,  isto tako će  socijalizam,  a poslije komunizam  uz pomoć diktature (otimačina i ubojstva?)  radnika (proletarijata) zamijeniti kapitalizam i stvoriti besklasno društvo.

 Mi, sa sijedom  kosom,  proživjeli smo   promjenu  našeg društva od kapitalizma do socijalizma,  pa smo doživjeli  i obrnuto     povratni prijelaz kao proces  tranzicije  iz  socijalizma  u neoliberalizam.  Bili smo  svjedoci stvaranja socijalizma,  gdje su marksisti  primjerice   Kiepach-u (vlastelin  kraj našeg sela)  „uzeli“  sve  nekretnine  zemlju  i dvorac,  ali su  im  dozvolili  da zadrže pokretne vlasništvo,  tako da je rokoko namještaj iz njihovog dvorca  bio smješten u seoske štaglje,  gdje su kokice "kakale" po skupim stolicama. Kada se nešto nepravedno uzme aktom državne vlasti,  onda to nije pljačka niti  krađa nego eksproprijacija(?!). 

Naš put u Europu,  kojeg nismo baš objeručke prihvatili,  jest  zapravo putovanje  u neoliberalizam.   EU političari  ističu , mi smo industrijski  razvijeno i  napredno društvo  te  zagovaramo privatno vlasništvo,  demokraciju,  slobodu kolanja kapitala,  roba i ljudi,  pa ako  želite biti u našem savezu   potpišite (ili ostavite)  ugovore o pravnim  EU-stečevinama . Kada su naši političari  potpisali te ugovore,  govorilo se obostrano: S Europom Hrvatska je bogatija, a s Hrvatskom je i Europa bogatija. Ipak,  ne smijemo biti euroskeptici,  jer smo  povijesno , kulturno , materijalno , energetski i informacijski  preduboko povezani u Europa kontinentu . Eu nije produkt ona je proces i mnogo puta ćemo konstatirati kako  i neoliberalisti  „kradu“  ali sofisticirano zbog  čega ćemo se sukobljavati.

Sada bogate korporacije  EU mogu slobodno ulaziti svojim „rukama“ u svako bogatstvo naše države  ili  pjesnički rečeno slobodno  „dirati“    njedra lijepe naše. Mogu li oni krasti to je pitanje, koje sebi i drugima  postavljam? Vidim, kako EU bankari  dobro u nas zarađuju, a njihovi direktori si uzimaju velike plaće   i bonuse od 2 do 6 milijuna kuna.

Ali tu sada postoji jedna kvaka. Primjerice neću  ukrasti ništa mojem susjedu , ali što je s prilikama   kada se može ukrasti  novac  putem  visokih kamata iz  kredita  nekog građanina    ili novac iz banke, koje pripadaju čitavom  društvu.   To se zamjećuje  kod   profinjenih legalnih  ili nelegalnih  krađa novaca iz riznica bilo  države ili tvrtki . Lopov ima ispriku koja glasi : kada je nešto svačije onda je zapravo ničije , pa se neće vidjeti da sam nešto  uzeo, a  savjest mi je čista. Ova đavolska logika proteže se dalje na okoliš,  pa se ne pita tko je vlasnik rijeka,  čistog zraka, podzemnih pitkih  voda, mora,  šuma koje daju kisik. Brazilci  kažu Amerikancima: mi vama nismo ništa dužni, jer ste vi posjekli svoje šume, a naša Amazona daje vam kisik  za kojeg ništa ne plaćate. Marksisti i neoliberalisti  ne pitaju za  vlasništvo nad okolišem,  jer ga doživljavaju kako je  on svačiji, dok  konvivalisti priznaju okoliš kao vrlo važno vrelo života kojeg treba  cijeniti i čuvati.

U manifestu se navode dijagnoze bolesti   suvremenog  industrijskog društva,  od Amerike, Europe do Azije,  koje su prepoznatljive  kroz  moralne, političke ,gospodarstvene i ekološke  krize.  Te krize se  moraju  rješavati i zato ja „potpisujem“  manifest i postajem konvivalist! Gdje god je to moguće ,valja lokalizirati izvore snabdijevanja  stanovništva , kako bi  se lako vidjelo  što uzimamo iz okoliša a što mu vraćamo., To je jedno od   načela koja su navedena u manifestu i mogu se shvatiti kao terapija. 

Od kuda i kako početi rješavati  ove kriza?  Konvivalisti  tvrde,  u rješavanja ovih   kriza , valja najprije  savladati  prepreku,  koja se naziva moralna kriza. Izgleda da je ta  vrsta krize „neprohodna džungla“ za rješavanje, iako su načela  ponašanja i ophođenja  među ljudima jednostavna. Načelo kojeg priznaju  i žive po njemu  svi moralni  ljudi svi vjera i ateisti jest: „Ne čini drugome ono, što ne želiš da on tebi čini!

U  našoj  roditeljskoj  kući , na zidu je bila slika čija poruka je meni kao djetetu bila jasna. Iako te nitko ne vidi, ne smiješ ukrasti  voće iz voćnjaka našeg susjeda. Božje oko  sve vidi i Božje uho sve čuje. Krađa je grijeh. Marksisti i neoliberalisti  zaklinju se kako su moralni. No, oni  su  krađu tako relativizirali da ih se ponekad ne može zvati lopovima. Oni podešavaju svoj moral prema prilikama.

Sociolog Dan Ariel je napisao  knjigu: „Predvidljivo iracionalni“  gdje iznosi svoja socijalna  istraživanja  o poštenju ljudi. On tvrdi, kako u svojim ponašanjima  nismo racionalni,  nego smo iracionalni i to predvidivo iracionalni.  Nakon velike afere s  krađom novca iz mirovinskih fondova  ogromne američke tvrtke „ Enron“ on se pita: Jesu li pošteni  i  visoko školovani  Enron-direktori džepari,  koji  bi ukrali novac iz taške nekoj starici  u tramvaju?  Odgovor je logičan,  pa nisu.  Ali oni su ukrali silne  novce baš tim staricama, krivotvoreći  poslovne izvještaje,  čime  su  uzeli novac iz mirovinskih  fondova  za svoja poslovanja i nisu ga vratili.

Dan Ariel je po struci  bihevioristički  ekonomist,  koji je istraživao s mnogo pokusa ponašanje  ljudi  u prilikama kada čovjek postaje lopov. On je u jednom pokusu ostavio   neopazice  više limenki  Coca Cole u zajedničke  hladnjake u prostorijama za zajedničko korištenje   u studentskim domovima američkih sveučilišta.  Nakon 72 sata limenki nije bilo u hladnjaku. Nakon toga  pokusa uradio je drugi pokus, gdje je u iste hladnjake stavio na tanjurić neki sitni novac. Studenti  novac nisu  ukrali. Ljudi se različito ponašaju prema predmetima  i  prema  novcu kojim se izražava vrijednost tih predmeta. U našoj  tvrtki smo  imali dvojake izraze za krađu. Tako se znalo reći,  kako su neki rukovodioci  otuđivali  nešto,  ili  smo govorili  kako radnici previše kradu  toaletni papir.

Trebamo li izučavati  bihevioralnu ekonomiju kako bi se spriječili sitne i krupne krađe? Bihevioralnu ekonomiju možemo definirati kao kombinaciju ekonomije i drugih društvenih znanosti,  kojima se  opisuje ponašanje čovjeka ili nekog upravitelja  kod donošenja odluka . O važnosti bihevioralne ekonomije govori činjenica da su psiholog Daniel Kahneman i ekonomist Vernon Lomax – Smith 2002. godine dobili Nobelovu nagradu za ekonomiju.

Ako se u nekoj  ćeliji  društva locira moralna kriza , kao  kriza iz koje proizlaze  ostale krize, onda  se ju  može pasivizirati  snažnim djelovanjem (zviždaći, prijavljivanje Uskoku) moralnih ljudi.  Tada se  preostale krize mogu „lakše“  terapeutski  i tehnički rješavati u ljudskoj zajednici. U manifestu se preporučaju  neki postupci rješavanja,  time da se uzimaju u obzir i humanost, socijalnost,  individualnost i kreativnost čovjeka . Moraju se  definirati istinske  ljudske potrebe i istači kako  globalizirani čovjek  ima žudnju, koja je veća od njegove potrebe.  Ako  u domaćinstvu   nema dovoljno novaca za mlijeko i kruh,  mora li se onda kupiti djetetu pametni telefon ? Treba li nam skupi auto bilo u Županiji ili u Ministarstvu? To je iracionalno ponašanje.

Eto i gospodarstvene  krize! Legitimno  naši političari , ako su racionalni i pošteni,  moraju  povećati  cijenu kruha i mlijeka , kako bi ih izjednačili  ili povećali u odnosu na  telekomunikacijske troškove u domaćinstvu .  Sada Vlast ne priznaje povećanje cijena mlijeka,  krava  je sve manje, te se   ulaskom u EU uvoz  mlijeka se povećao za 270% ???! Budući da je čovjek u svom ponašanju  često iracionalan, onda se ne mogu niti   liberalni  zakoni ponude i potražnje uvijek poštivati. Prosječna  EU cijena mlijeka je 8 kn/L, dok kod nas košta 6 kn/L. Ali zato mlijeko u Londonu košta 10 kn/L, a  u New Yorku 18 kn/L, dok su telefonski razgovori daleko jeftiniji od njih prema nama, nego obratno.

Povadio sam troškove  održavanja automobila za Ministarstva , Županije i Gradove (podaci iz Večernjaka) i vidim  kako je  godišnji prosječni  trošak  korištenja  automobila  36211 kn/kom. Isto tako pogledao sam režije svih Ministarstava  Vlade, Sabora,Instituta i Agencija. Oni troše 660 milijuna kn. Dužnosnici s potrebnim ostalim osobljem godišnje  troše energije za  osam sati rada   za grijanje ili klimatizaciju  svojih radnih prostora preko 200 kWh/m² . Toliko se  prosječno troši energije za 24 sata u stanovima. Je su li dužnosnici i zastupnici te ostali zaposlenici iracionalni u  trošenju, te  kradu li oni time  narod? Kako gospodariti i smanjivati  troškove? Japanci kažu iz suhog drveta još uvijek se da iscijediti voda. Kinezi kažu kada vidiš da nema izlaza znaj ima ih barem  još sto.

Evo jedne druge analize rađene prije 25 godina koja može poslužiti kao obrazac . Kad bi dvoje ljudi - jedan iz Londona i drugi iz 400 milja udaljenog Glasgowa - željelo organizirati sastanak moraju sjesti u automobil, avion, vlak ili imati viewphone .  Za sastanak u trajanju od 3 sata potrošit će  40 kWh energije s viewphonom, 450 kWh vlakom, 1600 kWh  autom i najviše 2500 kW avionom.[i]  Zato je inovacija kompjutorskih programa poput Skype-a koji nudi uz razgovor uživo uz prijenos slike i telefonske usluge putem računala veliki  zgoditak u učinkovitom trošenju energije za prijenos informacija.  Ovdje se radi o ekvivalenciji između troškova (novac, energija) za putovanje poslovnih ljudi zbog razmjene informacija ili komunikacije  putem razgovora.  Danas je poznata   fraza: Move information not people  - pokreći informaciju, a ne ljude - lako ostvariva, baš zahvaljujući Internetu. Preko njega pružaju se mogućnosti - od skupljanja informacija klikom miša, do slanja E-mailova i vođenja uživo konferencija putem Skypea, Chata i sličnih programa.

---

[i] M Tribus. E. McIrvine: Energy and Information, Scientific American -1971 str 179-188