Kruha i ruha

Ponekad obučem narodnu nošnju koja za mnoge ljude ima veći značaj od pojma odjevenosti,  jer je u nju uključena  kulturna baština koju su nam ostavili naši preci. Upravo je objavljena knjiga Narodna nošnja župe Samobor pa me autor Radovan Librić zamolio da napišem komentar  ili recenziju. Knjiga ima 240 stranica i više od tristo fotografija. Izdavač www.ekosspiritus.hr

Tema recenzije je ponovo buđenje interesa za uzgoj konoplje. Više o značaju konoplje  i danas valja pročitati na  mediju interneta 

Budući da su naši preci morali  znalački balansirati između proizvodnje hrane i odjeće ili kruha i ruha  nije naodmet upamtiti ove podatke o prinosima: prinos konoplje je 906, konvencijskog pamuka 498 dok je   prinos vune 69 kg/ha.

Uvod autora 

Rođeni Samoborac, bezbrižno odrastajući na selu, uz roditelje, braću, djedove i bake, promatrao je ljude i okolinu u kojoj je živio pa je iz tog vremena ponio u život mnogo lijepih uspomena i nezaboravnih događaja. Kao tehničar, inženjer, živo zainteresiran za održivost, s dovoljno znanja i životnog iskustva, započeo je pisati i objavljivati tekstove o održivosti na blogu ekovalen (http://ekovalen.blogspot.hr). Pišući recenziju za knjigu "Narodna nošnja župe Samobor", prebirao je po sjećanjima, ali zagledan u sutra, povezujući odijevanje pa tako i samoborsku narodnu nošnju, s održivošću.

Tekst recenzije:

Narodna nošnja ili kultura odbacivanja

Prabaka Evica darovala je praunuci Lauri nošnju koju je naslijedila od svoje majke, čitamo na 219. str. uz fotografiju broj 300. Dakle, pet generacija jedne obitelji moglo je nositi istu odjeću. 

Prabaka Evica daruju narodnu nošnju praunuci Lauri

To je iskonski dokument o pojmu održivosti odijevanja naših djedova, što mi je i misao vodilja ovog teksta. O održivosti se danas mnogo govori u cijelom svijetu, tako da političari taj pojam koriste kao poštapalicu pa se govori o održivom razvoju, održivoj proizvodnji, održivoj potrošnji.

Očito je da se mora promijeniti način mišljenja i djelovanja u gospodarenju odijevanjem, jer moda vezana uz prevelik konzumerizam stvara od odjeće otpad. Čovjek je stvorio kulturu odbacivanja koja utječe na snižavanje kvalitete ljudskog života, kako navodi papa Franjo u svojoj enciklici  Skrb za zajednički dom. No, čovjek je trom u promjenama svojih navika, svog načina života. On živi prema konzumerističkim pravilima, bez razmišljanja o okolišu. Nedostaje mu ekopismenost koja uključuje i osnovna etnološka znanja o narodnoj nošnji što je glavna tema ove knjige. Ekopismenost je sposobnost razumijevanja prirodnih sustava, koji život na zemlji čine mogućim. To znači, razumjeti načela organiziranja ekoloških sustava s time da se ta načela prenesu i na stvaranje održivih ljudskih zajednica. Pojam je stvorio fizičar Fritjof Capra prije dvadeset godina. Ekopismenost teži tomu da se spozna kako su svi sustavi u prirodi povezane strukture, slične mrežama koje objedinjuju i čovjeka, ali ne tako da on bude mjera svega, kako to dosad uzimamo zdravo za gotovo. Kad se posijalo sjeme konoplje - kako to lijepo ističe Evica Vlahović - u daljnje procese bili su uključeni razni zanati i brojne ruke, danas bismo rekli radna mjesta. Prva po redu bila je žetva konoplje, zatim pripremanje prediva, tkanje platna pa šivanje da bi se dobila odjeća. Moj brat Tomić htio je biti tkalac. Dobio je tkalački stan ili krosnu od tkalca Cvitića, a učio ga je teček Ignac koji je također bio tkalac. Kao uspomenu na ta vremena i moje roditelje još u svojoj maloj etnološkoj zbirci čuvam stupu, greben, kolovrat i čunak za tkanje, dok je krosna završila u peći.

Svi se ponekad pitamo možemo li se na trenutak vratiti u vrijeme u kojem su živjeli naši zaostali očevi i djedovi i razmišljati na njihov način. Oni su možda nosili uprljane košulje, ali smo iz potoka Bistrac mogli piti vodu! Ili, drukčije rečeno, trebamo li se spustiti u nižu orbitu ili na nižu razinu planine koju smo nazvali pretjerana potrošnja? Prema definiciji UN-a održiva je potrošnja  korištenje usluga i srodnih proizvoda za osnovne ljudske potrebe, što donosi bolju kvalitetu života, a smanjuje iskorištavanje prirodnih resursa, otrovnih tvari, emisije otpada i zagađivača tijekom životnog ciklusa, tako da se ne ugroze potrebe budućih generacija. Živio sam kao dijete na selu, kada još nije bilo električne struje, gdje se tkalo platno od konca koji je majka prela na kolovratu, a tata kao šoštar izrađivao cipele od kravlje kože dok sam ja kao pastir čuvao krave na pašnjaku. Cijele obitelji, uključujući starce i djecu, bile su uključene u proizvodnju hrane i odjeće, kojima su se zadovoljavale osnovne ljudske potrebe.

Industrijska proizvodnja tkanina od pamuka i polimernih vlakana istisnula je konoplju i lan, ali uz veliko onečišćenje okoliša. Energija žive sile (volovi, ljudi) te kratki putovi opskrbe hranom i odjećom, bili su glavni elementi održivosti koja je tada postojala, a kojoj danas težimo, ali ne znamo kako je postići. Najveća onečišćenja okoliša potječu od proizvodnje, transporta i skladištenja hrane, čemu se još pridružuje proizvodnja odjeće i obuće. Znanstvene studije pokazuju kako od svih onečišćenja okoliša na hranu otpada 33 %, dok na odjeću otpada 3,1 %. Mnogo se odjeće baca u smeće. Pamuk je skupocjena sirovina i ne može trunuti na smeću. Pronalazim podatak da su za proizvodnju pamuka za hlače potrebna 333 g pesticida, što je otrov za sav živi svijet. Poznata su poliamidna vlakna trgovačkog naziva nylon koja za proizvodnju energije trebaju 135 MJ/kg, ali i 400 litara vode, dok su za proizvodnju vlakana od konoplje, kako su to radili naši djedovi, vrijednosti potrošnje energije i vode daleko manje. Konoplja je bila nezamjenjiv resurs u proizvodnji tkanina, papira te sjemena za hranu, dok danas prevladavaju rasprave o zabrani indijske konoplje ili marihuane. Papir od konoplje je neuništiv pa knjige tiskane u Gutenbergovo doba na takvom papiru još traju.

Krajem XIX. stoljeća, nestankom dvaju najvećih potrošača brodova na jedra i konjskih zaprega opao je značaj konopljinog vlakna kao strateškog proizvoda. Moj djedFranjo Obranić imao je radionicu izrade užadi s konopljom kao glavnom sirovinom. Užad za zvona crkve sv. Anastazije izradili su 1926. godine on i moji ujaci.

Moja baka Bara po majci donijela je u miraz platno od konoplje i lana u bali duljine oko 300 metara, što je bila udaljenost od njezine roditeljske kuće Gorišek u Otoku do kuće obitelji Franje Obranića, mog djeda, u koju se udala. Tako mi je pričala moja majka Jelena. Naime, njezin je otac bio tkalac, pa je vjerojatno zato taj miraz bio izdašan u platnu. Kada bi se mlada žena udala u muževoj kući  nije mogla niz godina tražiti ništa za odijevanje sebe i djece. Kad pogledam fotografiju 252 na 162. str., sjetim se svoje prve fotografije na kojoj sam bio obučen u plahtačicu, koja je inače bila vrlo praktična za održavanje i odijevanje djece.

Kad je moj najstariji brat Rudek imao četiri godine, majka ga je željela obući u narodnu nošnju kako bi ponosno s njim išla na proštenje kod Sv. Križa u Otruševcu. Htjela je svog sinčića vidjeti onako kako je to prikazano na slici 232 (151. str.). Teta Janča, vrsna krojačica (220. str., fotografija br. 301), sašila je za njega nošnjicu, ali nije bilo lajbeka. Muška narodna nošnja pa i dječja bez lajbeka nije nošnja. Zbog toga je majka otišla krojaču koji je imao sukno za lajbek. Kad je šnajder sašio lajbek, majka je za tu uslugu šivanja morala raditi cijeli dan s motikom na njivi.

Primijetit ćete da su na fotografijama u knjizi mnoge djevojke i muškarci bosi. Nije bilo novca za kupovanje cipela, iako je u štali bilo blaga iz čije kože se mogla izraditi obuća. Kako objasniti to ondašnje siromaštvo, zakrpane hlače i cipele prema današnjim prilikama. Volovi i konji su bili energetska živa sila koja se zbog kože nije olako smjela pretvarati u cipele i škornje. Tada su se hrana, odjeća i obuća za zadovoljavanje glavnih ljudskih potreba proizvodile iz usjeva koji su rasli na poljima i livadama: kukuruz, konoplja, lan, sijeno za prehranu blaga. Valjalo je seoski život optimirati s raspoloživom ograničenom površinom obradivog tla iz kojeg se godišnje može dobiti u prosjeku 650 g/m² usjeva ili uroda. Glavni urod bile su krušarice - kukuruz, ječam i pšenica dok druge kulture, primjerice lan i konoplja, nisu bile tako bitne. Sjećam se da je na našoj njivi na polju Blatnice bila zasijana konoplja, koja je rasla do visine od dva metra, na površini od svega 3 x 30 metara, iako smo imali 6,7 hektara obradivih njiva. Danas u nas ima obradivog tla 0,47 hektara po stanovniku.

Ponekad nosim narodnu nošnju na događanjima koje organizira Udruga Etno fletno. Ta nošnja potječe od mog tasta Antuna Pavlina koji ju je nosio na velikoj smotri Mačekove zaštite 1935. g. (31. str., fotografija br. 3). Ta Mačekova zaštita bila je poluvojna organizacija, bez pušaka, s definiranim pisanim pravilima ponašanja i djelovanja. Može se reći da je muška narodna nošnja tada bila neka vrsta vojne odjeće.

Moj djed Jožina, kako ga je zvala baka i po kojem sam dobio ime (vidjet ćete ga na 35. str., fotografija br. 24), imao je uzrečicu kojom se može nadopuniti misao o pepelu s početka ove knjige. On je rekao da je bolje premitat svoj pepel negoli tuđe zlato. Danas bih ja to preveo ovako - bolje je biti poduzetnik nego živjeti od posuđenog novca. Je li moguće poduzetništvo, o kojem danas svi pričamo, na području tekstila pa mada to bila i odjeća od konoplje ili lana? Ovo pitanje o toj aktualnoj temi stavljam sebi i drugima za razmišljanje.

Preporučujem tu knjigu  prvenstveno svakom Samoborcu. Ona je mala enciklopedija o baštini naše narodne nošnje, s podacima o povijesti našega kraja i s fotografijama mnogih već pokojnih Samoboraca, naših poznanika ili rođaka.

.