Poniznost ili skromnost?

Strah je Gospodnji škola mudrosti,  jer pred slavom ide poniznost  (Izreke 15.33)

1. Nogometaši su slušali svog izbornika.
Nakon što sam u lipanjskom postu nogomet povezao s održivošću i okolišem, u istom tonu nastavljam i  dalje. Nisam znao na što je izbornik naše nogometne reprezentacije Zlatko Dalić mislio kada je govorio o poniznosti. No, postalo mi je razumljivo tijekom događanja u Rusiji, na Svjetskom prvenstvu u nogometu. Kad smo uz kavu diskutirali o uspjehu naših nogometaša, o pobjedi nad Rusijom, prijatelj Mile je rekao: „Palo je veliko carstvo, sada će pasti i velik imperij“. Dakle, poniznost koju je spominjao Dalić možda znači – nemojmo se sada nepotrebno uzdizati iznad Rusije i Engleske. Ako tim pobjedama dodamo i onu protiv Argentine, odakle je Papa, shvatit ćemo da moramo biti ponizni prema tim velikanima(!?). Gle čuda, sudac finalne utakmice je iz Argentine i nogometni je svijet diskutirao je li on bio pravičan ili ne u dosuđivanju najstrože kazne.

Sociolozi su odmah počeli analizirati riječ poniznost kroz medije, pa su poručili: poniznost može imati negativno značenje, dok skromnost označava ponašanje bez uzdizanja ega. Predlažu i riječ patriotizam umjesto nacionalizma. Ne znam zašto se bojati umjesto stranjske riječ patriotizam koristiti domaću nam reč domoljublje. Važe se koji bi to izraz sada trebalo protežirati, da se ne bi možda neki otkačio i ujedinio narod s negativnim djelovanjem. Nisu dostojanstvo, optimizam, euforija, ponos, zajedništvo…, opasne riječi, specijalno ne u maloj zemlji kao što je naša RH koja je u prošlih 30 godinaštošta tragično proživjela .

Uobičajeno je danas vidjeti nogometaše koji se, prije početka utakmica, sakupe u krug, pa nešto govore jedan drugome. Pretpostavljam da izgovaraju neki zavjet, zakletvu, prisegu ili tako nešto, kako će poginuti ako treba. Na kraju krajeva, nogometna utakmica između reprezentacija dviju država zapravo je svojevrsni rat koji gledaju milijarde ljudi u cijelom svijetu. Baš zbog toga je nogomet tako popularan.

2. Svatko ima svoju maksimu ili zavjet.

Svatko od nas ima neku maksimu ili zavjet koji nosi u svojoj glavi i koristi ih kada treba donositi važne odluke. Moj pokojni prijatelj Jura Vandekar (slikar, dizajner) napisao mi je na drvenoj ploči, koja visi na zidu, sljedeće pojmove: poslušnost, poniznost, poučljivost. Kada me unuci pitaju što znače te riječi onda im ja objašnjavam. Bili smo poslušni i ponizni pred roditeljima i pred učiteljima. Slušali smo njihov nauk, dakle bili smo poučljivi. Na mom radnom mjestu očekivao sam isto ponašanje od mojih nadređenih i podređenih. Novi radnik ne može odmah pitati za svoju plaću i biti revolucionaran. Netko je prije njega morao dobrano zasukati rukave i oznojiti se da dobije to radno mjesto. Isto tako, poslodavac mora biti ponizan prema svom radniku čije su ruke, ali i vijuge u mozgu, bitne za stvaralaštvo.

Pitamo se mogu li uspjesi nogometaša promijeniti etiku ponašanja u društvu. Dakako da se ponašanja mogu promijeniti, ali mnogi ljudi u društvu to trebaju prihvatiti. Dalićevu bi poruku mogli poslušati naši političari: da moraju biti ponizni sluge, a ne pakosni vladari svom puka. Uz habit, redovničku odjeću, ide i konop ili korda sa tri čvora, koji simboliziraju siromaštvo, čistoću i poslušnost, zavjete na koje se redovnici obvezuju.

3. Stara i nova etika

No, onda su se vremena, pa i ponašanja – promijenila. Činjenica jest da slijedimo (ne samo političari) neku novu etiku ponašanja, zagovarajući pritom i neke nove „vrijednosti“. Po „starim“ etičkim načelima živjeli su naši „stari“, znači li to da ona danas više ne vrijede? Jer, dok je „njihova“ stara etika zagovarala rad, nova etika zagovara dokolicu, odnosno slobodno vrijeme. Naši stari su štedjeli, a nama je lakše zadužiti se. Nadalje, stara je etika zagovarala konkurenciju nasuprot protekciji nove etike, žrtvovanje u odnosu na sebičnost, jednakost i nejednakost nekad prema isključivoj jednakosti danas, bogatstvo, odnosno akumulaciju prema raspodjeli bogatstva (nacionalizaciji), poštovanje zakona u odnosu na današnje traženje rupa u zakonu, prihvaćanje u odnosu na neprihvaćanje rizika, korisnost/produktivnost prema kvaliteti života, investiciju u odnosu na opću potrošnju. I sad se postavlja pitanje jesu li naši polupismeni starci bili lošiji gospodari od današnjih školovanih generacija, ili su ipak bili napredniji? Ako ni u čemu drugome, a onda barem u etičkim načelima.

Često ističem u ovom blogu kako se japanski narod već od dječjih vrtića uzdiže uizvrsnostima različitim etičkim principima (koji se stalno ponavljaju kao fraze) kojima se daju imena, primjerice 5-S 

.4. Etičke norme ponašanja u poslu i životu.

No, u svijetu različite struke grade svoje etičke norme ponašanja, gdje se uključuje i briga o okolišu. Evo primjera: https://hrcak.srce.hr/26343 – Izvod iz etičke norme ili kodeksa ili zakona za inženjere.

„Pazeći na visoku reputaciju svog poziva, borit ću se da zaštitim interese i dobar glas inženjera za kojeg znam da to zaslužuje; ali bude li dužnost to nalagala, neću oklijevati pri otkrivanju istine koja se tiče svih onih koji su neskrupuloznim činom pokazali da nisu vrijedni profesije.

Etički standardi su uključeni u prisegu inženjera te se implicira da ako nečiji menadžer, poslodavac ili nadređeni ne djeluje da bi riješio, zaustavio ili ublažio opasnosti od ozbiljne osobne ili društvene štete, treba uputiti poštenu kritiku ili čak javno progovoriti („zazviždati”) kako bi se što je moguće više smanjio rizik, priznale i ispravile greške, prekršaji ili negativne posljedice. Etički unutarnji sud stručnjaka trebao bi biti odlučujući faktor pri odlučivanju da li da se „zazviždi” ili ne. Budući da su etički principi stvar integriteta i poštenja, oni bi trebali uvijek imati veći prioritet.

Stručnjaci u tehničkom zvanju moraju minimizirati kvarove, bilo koju štetu učinjenu drugima i bilo koje ekološko djelovanje, a kad je potrebno, trebao bi se tražiti savjet od drugih tehničkih profesija. Da bi se izbjegle opasnosti koje prijete društvu, stručnjaci u tehničkom zvanju imaju ogromnu odgovornost pri definiranju primjerene i neprimjerene upotrebe tehničkih resursa, sustava i tehnologija.“

Evo jedne zakletve o poštivanju ponašanja prema održivom razvoju: 

„Ja ću poštovati prava i dostojanstvo svih ljudi… Nastojat ću stvoriti održivi prosperitet širom svijeta… Ja ću se suprotstaviti svim oblicima korupcije i eksploatacije… i Ja ću preuzeti odgovornost za svoje postupke…“

Više o etičkom kodeksu vidi   u ovom linku 

No sada se vraćam na temu ovog bloga – održivost. Dvije dobro stojeće američke obitelji raspravljaju o tome kako treba nešto poduzeti da bi se spriječilo globalno zagrijavanje planeta. Prvi zavjet koji su dali bio je: za Božić neće kupovati jagode koje se avionom dopremaju u njihove robne kuće.

Koji zavjet ili prisegu ili zakletvu ste vi donijeli, glede održivosti, i kako biste vi spriječili pregrijavanje ovog planeta?