1.
UVOD
Pišući svoj blog o održivosti
više sam pažnje posvećivao okolišu i
gospodarstvu nego socijalnoj problematici, koja je sastavni dio održivog
razvoja. U socijalnoj problematici u društvu obitelj je na prvome mjestu, jer načelo
održivosti obitelji temelj je
izgradnje održivog društva i održive
budućnosti.
Moja svjedočanstva počinju od vremena života mojih djedova koji su na
selu živjeli od poljoprivrede. Danas prema načinu života nestaju granice između
sela i grada. Vremenska distanca je približno 100 godina. Jesu li naši preci,
prema današnjim mjerilima, živjeli održivije od nas? Odgovor je – jesu!
2.
Život u zadruzi
Život u zadruzi podrazumijeva više muškaraca, povezanih krvnim
srodstvom i oženjenih, koji sa svojim obiteljima žive pod istim krovom. Upravo
takva situacija bila je s mojim djedom, čija je porodica živjela s porodicama
njegovih petero braće. Zajednički su radili sve poljodjelske i kućne poslove.
Pradjed se zvao Vid. Oženio se djevojkom od 19 godina, Anom Večkovec, koja je
bila rođena 1844., a umrla je 1887. g., pa je pradjed rano ostao udovac. Godine
spominjem, jer je u svom kratkom životu Ana rodila Stjepana, Franju, Magdu, Josipa, Martina, Miju, Juru, Anu (živjela je dvije godine) i Anu koja je živjela godinu dana – umrla
je iste godine kao i njena majka.
Prema zakonima Austro-Ugarske monarhije, kada umre gospodar zadruge, u
ovom slučaju Vid, onda automatski gospodar postaje najstariji sin Stjepan, kojeg
se treba slušati i koji drži novce u svom novčaniku. Njegova žena Taža umrla je
relativno mlada i on je ostao udovac, koji je volio zalaziti u gostionice.
Jednoč je tako pijan zaspao na gmajni na Grmadišću. Netko je javio obitelji da
Stjepan pijan spava, pa su njegov brat Franjo i moj djed Josip otišli na
Grmadišće. Uzeli su novčanik, a Franju su ostavili da spava. Bilo je to jednog
vrućeg ljetnog dana. Drugo jutro došao je Stjepan u staju sav prestrašen jer
nije imao novčanika. Franjo mu ga je pokazao, a usput mu da rekao da je
smijenjen s mjesta gospodara. On je to stoički prihvatio.
Mnogo se zgoda i nezgoda događalo u toj zadruzi koja se 1927. sudski podijelila
na porodice označene kao grane A, B, C i D. Čitam u Diobnom listu, zadruga je imala 52 jutra i 420 četvornih hvati zemlje – oranice, livade, vrtove, voćnjake, vinograde i
šume te dvorište, kuću i gospodarske zgrade. Jutro (ral, dan oranja) je prastara domaća jedinica ploštine
(površine) zemljišta = 5754,64 m2; 1600 čhv = 1 jutro, 1
čhv = 3,596 m2.
Kad se moj pradjed oženio mladom Anom Večkovec i kad su mu se rodila
djeca koja su kao odrasli postala zadrugari vični svim poslovima,
prigospodarila se ostala zemlja. Valja istaknuti da je pradjed, kad je postao
udovac, imao oko 5 jutara zemlje. Jasno, žrtva je bila prabaka Ana koja je, radeći teške poljodjelske
radove, nosila i rodila devetero djece koja su, živeći u zadruzi, bila skrbna i
gospodarila su održivo. Za stolom je u
nedjelju bilo 26 članova na objedu. Mlade žene nisu sjedile nego su držale
djecu, hraneći i sebe i njih. Obično bi se u nedjelju objavio raspored rada za
sljedeći tjedan.
3.
Život u porodici nekad
Muž
i žena. Podjela posla bila je vidljiva prema alatima i mjestima u i oko
dvorišta. Ako je muž bio neki zanatlija, onda je bio u svojoj radioni, a ako
nije bio zanatlija, onda je radio u dvorištu, polju, vinogradu ili šumi. „Žena
se pak bavi u kući oko djece, redi ih i čisti, odijeva ih, i šije i krpa njoj,
sebi i mužu, što je treba: kuha i pripravlja hranu, mijesi i peče kruh, hrani
živad i svinje i još dospijeva da u vrtu posije i posadi povrća i cvijeća,
plijevi ga, presađuje, okapa i ogrne i dr., što je potrebno.
Kada se otvori vanjski poslao, ustaje muž od svoga zanata i polazi na
rad u polje, da ore, brana, sije, nakapa, kopa, prekapa, ogrne i t. d.: ide u
vinograd, gdje reže lozu, podaštra, koli, veže, podvezuje, sumpori, šprica,
bere, dreša i t. d.: ide na travnik, da kosi, prevraća, suši, nameće i dr.; ide
u šumu (…) pa siječe drva, izrađuje kolje; potreban je i u voćnjaku da pročisti
voćke, da sadi i cijepi (…).
Ma da je muški i ženski posao prilično određen, kad je potreba, laća
se muž ženina posla, a ova opet pomogne njemu u njegovu poslu, koliko može i
umije.“[i]
Majka mi je ispričala da kad su one, žene, navečer prele (povesmo od
konoplje, važno za ruho), došao bi djed i rekao da treba štedjeti posvit
(petrolej), da je vani pun mjesec i dosta se dobro vidi. Danas to izgleda kao
bajka.
4.
Život u porodici danas
Za usporedbu života, onda i danas, u periodu od 100 godina, valja
uzeti u obzir mnoge faktora koji nisu jednaki. Važno je prvo razlučiti etička
pravila našeg života danas i prije naših djedova. U priloženoj tablici vide se
načini života kroz desetak elemenata.[ii] Tako
npr. dok su naši starci prema radu
ocjenjivali etičnost ili moralnost čovjeka i porodice, dotle mi danas to činimo
prema dokolici i slobodnom vremenu i
traženju rupe u zakonu. Nelogično ili nestvarno, traži se viši standard, a
skraćuje se radni tjedan! Smatraju da otpad
i okoliš mora rješavati neka institucija, čije predstavnike će se
kritizirati i smjenjivati bojkotom i malim revolucijama. Kao poštapalica citira
se često izjava predsjednika države: „Neka institucije to riješe“.
U doba mojih roditelja i djedova postojale su vjera i nada „koliko Bog da, da“ i to ih je
umirivalo. Danas smo pametni i imamo matematičke funkcije očekivanja i vjerojatnosti koje nas upućuju na to kako je važnije
uzeti kredit nego štedjeti. Moj djed je rekao da je bolje premitati svoj pepeo (tada je pepeo bila sirovina za barut) nego
čuvati bogataševo zlato. Tada se u našoj obitelji nisu uzimali krediti. Danas mnoge
studije upućuju na uzimanje kredita kako bi se lakše pokrenula proizvodnja. Ne
priznaju se preporuke znanstvenih konferencija o klimi te degradaciji tla i
onečišćenju okoliša. Gradnja stadiona u Zagrebu usporediva je s izgradnjom
spalionice smeća i energane. Pitajmo predstavnike Vlasti čemu dati prednost.
Vjerojatno je da ako ne posiješ, nećeš niti brati i bit ćeš gladan.
Stara etika. E tada dolaze trgovci koji jeftino uvezu grah, primjerice iz
Kirgistana (u robnoj kući u Samoboru stvarno se mogao kupiti grah iz
Kirgistana) i gladi neće biti. Naime, cijena suhog i šarenog graha u trgovačkim
lancima u Zagrebu kreće se od 1,79 €/kg do 1,99 €/kg, dok na tržnicama i kod
OPG-ova doseže od 5,00 €/kg do 10,00 €/kg. Poznati balon debeli grah prodavao se
prošlu subotu na sajmištu po 17 €/kg.
Sjetva
i žetva pojmovi koji su bitni za porodicu i cjelokupno gospodarstvo i ne mogu
se nekim apstraktnim računima nadomjestiti i izbrisati. Hrvatska
je ispod prosjeka i pripada skupini manje bogatih zemalja EU-a. Prema paritetu kupovne moći (PPP /
PPS) i BDP-u po stanovniku te realnim plaćama Hrvatska se kontinuirano
približava prosjeku Europske unije.
Postoje neki elementi koje se mogu uspoređivati kod porodica unutar 100
godina, primjerice, potrošnja energije u
gospodarstvu, onečišćenje okoliša, socijalne prilike. Krenimo s globalnim
brojem stanovnika kojih je u doba mojeg djeda bilo milijarda i osamsto
milijuna, a danas ih je više od osam milijardi. Ne zaboravimo da se površina
Zemlje ne mijenja, ostaje ista, ali je gustoća naseljenosti sve veća i veća. Onečišćenje okoliša i degradacija
zemljišta zato su zabrinjavajući – vidi izvještaj UN GEO- 7.[iii] Značaj
zemlje, kao nekretnine, ne može se uspoređivati s pokretnim kapitalom, primjerice
automobilom.
Potrošnja energije je jako povećana, što je posljedica tehničkog
napretka na svakom koraku života, u porodici i u društvu. Ali taj napredak
uzrokuje negativne posljedice na klimu, jer vidimo da je oborina (u mm) sve
manje, a sijanje sunca (u h) traje dulje od prosjeka. Imamo sušu. Instaliraju
se klima-uređaji kao normalno, kako bismo imali prilagodljivu temperaturu u zgradi,
ali zato potrošnja energije raste, što za posljedicu ima stvaranje stakleničkih
plinova. Ne može se priroda prevariti.[iv] Broj
članova obitelji u RH je 2,7 po domaćinstvu, dakle i on se smanjuje. Godine
1950. bilo nas je devetero u domaćinstvu. U Hrvatskoj je zamijećen jasan trend
smanjenja broja većih kućanstava te značajan porast samačkih domaćinstava.
Primjetan je i trend raseljavanja – ljudi se iz ruralnih područja sele u urbane
i obrazlažu to činjenicom da će se u gradu lakše zaposliti i da su im tamo bliže škole,
fakulteti i bolnica. Posebno mladi ljudi vole gradove, a ne sela. Slična
situacija je u cijeloj EU. Uzimanje nekih atributa stare etike ubuduće meni
izgleda poželjno i izvedivo, kako bi društvo postalo održivo.
JK
studeni 2026.
[i] Milan
Lang: Samobor, narodni život i običaji, reprint izdanje: Gradska knjižnica
Samobor, 2009., str. 357


.jpg)


