1. Program Ujedinjenih naroda za okoliš nakon šest godina izdaje Globalni ekološki pregled „Geo-7“, pod
naslovom Budućnost koju biramo. To je znanstveni proizvod 287
multidisciplinarnih znanstvenika, 800 recenzenata iz 82 zemlje, najopsežnija je
procjena globalnog okoliša ikad provedena i napisana na 1248 stranica. Pristup je
usmjeren na rješenja prema transformaciji
održivosti https://www.unep.org/resources/global-environment-outlook-7.
2. UNEP 2024 navodi
da
vađenje i prerada materijalnih resursa čine više od 55 % emisija
stakleničkih plinova s 40 posto zdravstvenih posljedica zbog sitnih čestica u
atmosferi. Svjetska meteorološka organizacija WMO 2023. daje sljedeći podatak:
Na temelju podataka do listopada 2023., gotovo je sigurno da će 2023. biti
najtoplija godina u 174-godišnjem promatračkom zapisu. WMO ističe da je između
1970. i 2021. godine bilo gotovo 12 000 vremenskih nepogoda. Kako vratiti, k nama,
ono što je normalno – snijeg za Božić? Potrebno je mnogo znanja, volje i aktivnosti svakog od nas.
3. Upitao sam umjetnu inteligenciju AI kako bi sumirala rezultate i
savjete koji proizlaze iz Geo-7.
AI ističe,
što je bilo zapravo predmet mnogih postova u blogu ekovalen u posljednjih 15
godina:
3.1. Smanjiti
potrošnju energije u kučanstvu (hodanje, bicikl, koristiti javni prijevoz,
toplinska. Izolacija u zgradi).
3.2. Smanjiti
korištenje jednokratne plastike (koristiti cekere, košare).
3.3.
Pravilno odvajati i smanjiti otpad (papir, plastika, metali).
3.4. Kupovati
kvalitetniju robu (smanjiti konzumerističke navike kupovanja na „brzaka“).
3.5. Smanjiti
bacanje hrane.
3.6. Birati
zdraviju i održivu prehranu.
3.7. Štedjeti
pitku vodu.
3.8. Sudjelovati
u lokalnim ekološkim akcijama (čišćenje okoliša i sadnja drveća).
3.9. Podržavati
proizvode, tvrtke i politiku koji djeluju održivo prema okolišu.
4. Znanja autohtonih naroda, starosjedioca
U počeku
izvještaja korištena su i znanja autohtonih
naroda, starosjedioca i lokalna znanja. Akademski obrazovani
znanstvenici često preskaču znanja starosjedioca, što nije slučaj u ovom
izvješću. Procjenjuje se da autohtoni narodi govore više od 4 000 različitih
jezika, odražavajući raznolike kulture, svjetonazore, načine spoznaje i
okruženja u kojima žive. Kroz kulture, autohtoni narodi često dijele duboke
društvene, kulturne i duhovne veze s građanima svojih 90 država. Upravljaju
i/ili imaju prava vlasništva nad barem četvrtinom površine svjetskog kopna.
Poznati su: Inuiti (arktička područja), Maje, Asteci (Južna Amerika), Quechua
(Ande), Aboridžini (Australija), Maori (Novi Zeland), Bušmani (Pustinja
Kalahari), Evenki i Neneci (Autothoni narodi Sibira). Navedeni narodi imaju duhovnu
i praktičnu vezu s prirodom. Imaju tradicionalno znanje o ljekovitim i jestivim
biljkama, tlu, vodi i klimi.
Primjerice,
narodi Quecha formirali su park bioraznolikosti
tzv. Potato Park da zaštite 900 vrsta krumpira koji danas jede cijeli
svijet. Starosjedioci juga Afrike otkrivaju oko 70 vrsti jestivih biljaka koje
su bile hrana za preživljavanje.
Naši
djedovi i očevi u Hrvatskoj prije 100 godina posjedovali su znanja za život koja
je industrijski, globalistički i konzumeristički model života skoro u cijelosti
izbrisao. Navodim primjer iz moje mladosti kad smo uoči Božića imali kolinje –
svinjokolju.
5. Kolinje su rješenje prema transformaciji
održivosti obiteljskog gospodarstva
Doba
adventa i čekanja Božića vjekovima, kao i u mojoj mladosti, bilo je označeno u
mojem selu svinjokoljom odnosno kolinjem.
Za Božić je svaka kuća, bogata ili siromašna, na stolu morala imati svinjsku
pečenku. Značajka tog vremena bile su hladnoća i zima sa snijegom, što je bilo
povoljno za čuvanje mesa. Svakodnevno se ujutro iz mnogih dvorišta čulo „cviljenje“
svinja. Nekoliko dana ranije pripremale su se kolinje, koje je bilo radostan
dan za sve ukućane, iako je to bio i naporan dan, naročito za domaćice i žene.
Trebalo je nabrusiti noževe, očistiti začine (papriku, papar, luk, češnjak, majoran),
pripremiti kotao za kuhanje vode i krvavica, suha drva, posuditi „trugu“ za
„fažmanje“, veliko korito, „načve“, tragle za nošenje svinja („pajceka“, svinja
do 120 kg) i „pitance“ do 300 kg. Obično se angažirao mesar (ili netko tko je
bio vičan tom poslu) koji je u vrijeme moje mladosti nožem zaklao svinju, a
jedna bi žena pritom držala zdjelu u kojoj je sakupljala krv, usput je miješajući
rukom da se krv ne zgruda. Krv je bila osnovna sirovina za krvavice. Kasnije su
se svinje klale „humanije“ tj. praktičnije, jer se koristio pištolj za ubijanje
svinja. U trugu se stave dva lanca, čime se u momentu „fažmanja“ tj. skidanja
četinja, olakšalo rotiranje svinje. Istovremeno se polijevalo njegovo tijelo vrućom
vodom. Obično se u kipuću vodu stavi 10 % hladne vode kako bi se olakšalo skidanje
četinje (dlake) noževima i žlicama. Četinje su se koristile za četke, a papci
za ljepilo. Govorilo se da na kolinjama iskorištenje mora biti 100 %, jer nema otpada.
Mesar obično
razčinja svinju bilo okomito, kad se ona objesi na tragle koje se usprave, bilo
vodoravno. Svaki dio mesa ima svoje ime. Vrlo pažljivo treba vaditi drop sa
crijevima (paziti na žuč).
Jetra se
daju domaćici koja pripremi prvi jutarnji obrok sa žgancima. Jetra se peku bilo
na luku bilo na češnjaku.
Vješte
ruke žena počinju čistiti crijeva koja se nalaze u velikom koritu (načve) kako
bi se poslije napunile smjesom ili masom
za krvavice. U masu se stavlja kuhana ječmena kaša pomiješana s krvi. Poslije
se te kravice kuhaju pa se suše na dimu. Običaj je bio tada da se familiji i
susjedima šalju u košari malo špeka, krvavice i meso, što je bilo vraćeno s
njihovih kolinja. Tada nije bilo ledenica, pa se uvijek imalo svježeg mesa i
kobasica u zimsko vrijeme.
Svaki
dio svinje ima svoj naziv; noge su „okrače“, i „šunke“, zatim „hrptišče“, „rebra“, „lopatice“, „stepovina“,
„špek“, „salo“, „zajec“, „trbušina“, i „pečica“. Srce, pluća, slezena, bubreg i
jetra nazivaju se „podrobina“. Meso se hladi prije nego se stavlja u rasol.
Soljenje mesa i priprava za sušenje na dimu kao i pečenje mesa i zalijevanje mašću
su individualna znanja domaćice ili domaćina. Taljenje ili „cvrlenje“ špeka i
stvaranje „ocvaraka“ je vrlo osjetljiv posao koji je u našoj kući uvijek radio
brat Rudek. Važno je bilo umjereno održavati vatru kako ocvarki ne bi pregorjeli
i kako se ne bi, ne dao Bog, zapalila tekuća mast.
Industrijski
model života s globalizacijom u zadnjih 60 godina iskorijenio je mudrosti naših
staraca, budući da se uvela proizvodna Fordova traka i kod industrijskih
mesnica, gdje svaki mesar ima svoj zadatak kod raščinjavanja svinjskog mesa, što
se nazivalo povećanje efikasnosti u odnosu na tradicionalne kolinje.
Ali u pregledu
GEO-7 spominje se kružna ekonomija u Ciljevima
održivog razvoja (SDG). To JE globalni akcijski plan koji koristi
integrirani pristup za transformaciju okoliša,
gospodarstva i društva, s ciljem postizanja održivog razvoja u cijelom svijetu
No, svinja,
pitanac koji se vidi na slici, pravi je primjer kako se ogleda kružna ekonomija.
Taj pitanac je ležao u svinjcu koji je imao drveni pod. Njemu se hrana kuhala:
krumpir, mrkva i repa. Jeo je buče, drač i djetelinu. Njegov izmet završavao je
na gnoju koji se vozio na oranice. Livade su bile „majke“ oranice. Livade su
davale krmu i drač za stoku i svinje. Na njivi je rasla hrana: buče i kukuruz
za pitanca. Pitanac je u kopanji morao imati višak hrane, kako bi što više jeo
i spavao i proizvodio mast i meso. Mast je bila skuplja od mesa, jer se
koristila skoro za sva jela i salate. Debljina špeka je na hrptu pitanca bila i
do 10 cm.
Onda su jedno
vrijeme nutricionisti znanstvenici tvrdili da je mast štetna i da treba jesti
više ulja. Danas je mast ponovno vraćena u prehranu. Mast se ne kvari, lako
čuva, naprotiv, ulje se čuva s biocidima koji su štetni za tijelo. Mast je bila
kao rezerva za štednju novca i govorilo se – tko ima masti, siguran je u
ekonomskim nestašicama. Meso se danas čuva u ledenicama što iziskuje potrošnju
struje do 600 kWh godišnje, što nije u duhu navedeno u tekstovima pregleda Gro-7. U našoj roditeljskoj
kući u masti je bilo zaliveno pečeno meso i ocvarki, a drugi se dio sušio u
dimu na tavanu.
Prije 60
godina nije bilo smeća u dvorištu i nismo bili „ mesožderi“ - godišnje se jelo meso 20 kg po stanovniku. Stanovnici razvijenih zemalja
jedu i do 80 kg mesa godišnje. Meso se u našem
roditeljskom domu jelo jedanput do dvaput tjedno.
Sretan Božić
Izronila repatica
betlehemska nad naš grad,
naša poja, šume škoje,
domovine morski stan. BETLEHEMSKA Drago Štambuk
JK
