Stari Latini su govorili: „Alvus homini
plurinum negotii exhibet.“ („Trbuh zadaje čovjeku najviše posla“.).
Čitajući dnevna glasila nalazimo danas ovakve zahtjeve: Radnici
traže veće plaće, a školarci traže niže cijene peciva. Bojkotirajmo trgovce –
glavna je priča među nama. Organizirao se bojkot 14. veljače – svega – trgovina
i pekarnica, kako bi se spustile cijene roba. Svjedoci smo kako ljudi ne
vjeruju u poštene kalkulacije roba u trgovinama pa im se sve čini preskupo.
Koja je poštena kalkulacija? Je l' to ona koja kaže da štruca kruha ne bi
smjela biti skuplja od 1 € možete? Pročitajte ovdje.[i]
Bojkot mesara
Vratimo se u sjećanju oko 80 godina unatrag kada smo živjeli
tradicionalnim seljačkim životom. Sva je hrana bila u sjeniku, podrumu, štali, kokošinjcu,
na tavanu i u vrtu kraj dvorišta. Tada nije bilo trgovačkih lanaca koja su danas
rasprostranjeni po Europi. Sjećam se kako sam oko Uskrsa išao kod Mare
Karlekove, koja je imala mali dućan, kupiti tri zrna prave kave. Baka je pržila
ječam kojem bi se dodale još cikorija, divka i ta tri pržena zrna kao začin za
miris. No sjećanje na okus bakine bijele kave još i danas pamtim. Danas je
pijenje kave postalo dnevni događaj, ritual, koji se ne smije propustiti…
Bilo je i tada bojkota. Jedne subote gledam kako tatek veselo iz
štale, gdje je bilo blago, vleče telića na kola. Blagom nazivamo vole, krave i
teliće (telad). Kravama se to nije sviđalo i onda su žalosno mukale. Obično se
na to mjesto gdje je bilo tele stavljao neki predmet kako bi se one zavarale. Vozil
je telića na sajmište u Samobor… Tele je bilo cijenjena roba, pravi kapital
koji se mogao odmah unovčiti. Nismo jeli teletinu niti govedinu, jer je to bila
strateška roba za dobivanje brzog novca, potrebnog za daljnje gospodarenje.
Sajmište je bilo u centru grada, tamo gdje je danas ambulanta. Obično su
sanoborski mesari, koji su držali mesarski monopol u Samoboru, dolazili prije
kraja trgovanja na sajmištu kako bi postigli što nižu cijenu. Tatek je rekao da
su se mesari udružili i dogovorili cijenu po kojoj će kupovati blago i telad. Poslije
sam doznao da se to zove kartel. Dakle, tu subotu nije prodao tele, bio je
žalostan, jer su mesari nudili prenisku cijenu. Drugu subotu je također krenuo
s teletom na sajmište i vratio se vesel, jer ga je brzo i dobro prodao. Došao
je dobar kupac ili nakupac s velikim kamionom, predstavnik „Vajde“ (mislim da
se tako zvala tvrtka), koja je imala svoje velike mesnice. On je kupio telića
po cijeni koju su tražili seljaci. Cijena je bilo znakovito veća nego što je
bila prošle subote. Tada se nije znalo što je to inflacija, koja je isto postojala,
ali ljudi na selu nisu imali dovoljno znanja o tome. Njima se činilo da su neke
robe blago poskupjele. Seljaci su bili veseli (malo zavisti!) kada su prije
kraja radnog vremena došli mesari sa svojim zapregama, a sva telad i rogato blago
već je bilo prodano i utovareno u kamion.
Gorjani i žabari
Samoborci su seljake iz samoborskih bregov nazivali gorjanima i
davali su im različite uvredljive nazive kao – oni su malo zaostaliji od
građana i seljaka koji su stanovali u ravnici, a koje su gorjani nazivali
žabarima. Samoborci su se smatrali građanima malo višeg staleža. Ta sela postoje
i danas: Šipački Breg, Slapnica, Gregurić Breg, Slani Dol, Draganja Sela,
Breganica, Beder, Javorek, Grdanjci, Vratnik, Kostanjevec, Višnjevec, Jarušje,
Noršić Selo. Oko tih sela ima kestenjeve šume.
U proljeće se počinje raditi u vinogradu u kojem treba izmijeniti trulo
kolje koje čuva trs od vjetra. Stanovnici tih sela, koja pomalo nestaju i koja
leže jugozapadno od Samobora, snabdijevali su koljem vinogradare. Oni bi na
sajmište dovezli kola s volovima natovarena koljem. Kestenjev kolac je morao
imati skinutu koru i biti naoštren s oba kraja. Tek takav je bio vrlo trajan. Interesantno
je da je jedan kolac koštao koliko i jedna litra vina. To je bila dugo poštovana
cijena. Poslije je jedan kolac koštao oko 1 DM. Mislim da je danas cijena litre
vina ista kao i cijena kolca – 4 € – a koji se više i ne koriste za nove
vinograde nego kod sadnje voćaka.
Bojkot Samoboraca kao kupaca prema gorjanima opet se javljao
odugovlačenjem kupnje. Ljudi su govorili – pa neće valjda volovi vuči na breg
puna kola kolja, ako ih ne prodaju. Čekajmo što duže, spustit će cijenu kolaca.
Svima je bilo jasno da volovima vuči stara zaprežna drvena kola natrag nije bilo
lako. Znači „bitka“ kupaca i prodavača bila je bespoštedna. Tjerati volove
natrag od 3 do 4 sata na brijeg, s kolima punim kolja, nije bilo opravdano. No naši
dragi gorjani domislili su se i pronašli u gradu prazna dvorišta gdje bi onda istovarili
kolje koje su drugu subotu mogli prodati. Znalo se za ta stovarišta, pa su kupci
i u tjednu znali doći kupiti kolje.
Bojkot nije etički i ekonomski zdrav odnos u gospodarstvu
Povijesno gledano, u zadnjih 100 godina „otklizali“ smo polako iz
tradicionalnog seljačkog u industrijski konzumeristički način života. U doba
Austro-Ugarske u tekstovima Antuna i Stjepana Radića, objavljivanim u njihovu
časopisu „DOM“, čitam o političkoj borbi oko poreza između vlasti i naroda. U
kućanstvu je vrijedila ekonomska mudrost „troši koliko imaš“, a vlast je
zastupala tezu „troši koliko ti treba“. Dakle, ako općine nisu imale dovoljno
novca u budžetu, podigli bi direktne ili indirektne poreze. Primjerice, porezi su
se formirali: carine, monopol na alkohol,
duhan, sol, šećer, petrolej, porez na promet, različite trošarine. Skoro ništa se nije promijenilo od tada,
trošite što više, to bolje, neka raste BDP. Ali u kućnoj blagajni ipak
nedostaje novca i onda imamo ovakve zahtjeve, pogledajmo tko nas to krade u
svojim kalkulacijama. Idemo svi u bojkot.
Nije dobro stalno sumnjati da nas netko maržama krade. Dovoljno
ima sposobnih ljudi koji mogu izraditi kalkulaciju osnovnih potrepština za život.
Današnji potrošač-konzumerist troši-kupuje oko 20 proizvoda dnevnog špeceraja u
količini od 1425 g, što mu daje energiju od 2473 kcal.[ii] Ne
kupovati te životne potrepštine izgleda nestvarno, pa zato bojkot jenjava.
Koga se ipak krade? Iako hrvatski stanovnik ima ekološki otisak samo 1,8 gha (globalnih hektara),
simbolički gledano, jede kruh s površine (tla, vode i zraka) od 3,34 gha, što
znači da (indirektno krade) majčicu Zemlju (vidi zapušten i uništen okoliš). Rim
je propao jer nije bilo dovoljno robova koji bi brodovima dopremili žito iz
Afrike do Rima.
Vjerujemo da će Hrvatska u
brojkama (vidi prilog na društvenim mrežama) biti vrijedan izvor pouzdanih
i kvalitetnih statističkih podataka te da će pomoći boljem razumijevanju ljudi u
izazovima s kojima se suočavaju kako Europa tako i Hrvatska. Te podatke možemo
vidjeti na Internetu.[iii]
