Skoro svake godine
u lokalu Vinodol u Zagrebu okuplja se 6. lipnja jedna grupa građana,
nekadašnjih učenika Tehničke škole u zagrebačkoj Klaićevoj ulici. Bio je to
tada KTO (Kemijsko tehnološki odjel), a danas se škola zove Prirodoslovna škola
Vladimira Preloga (nobelovca) te se preselila u Ulicu grada Vukovara 269. Danas
škola s učenicima i djelatnicima broji 1000 ljudi.
Čak je i Večernji list 2010.pisao o našoj "pametnoj i kulturnoj" generaciji
Okupljali smo se
redovito godišnje na taj datum kako bismo prodiskutirali „važne događaje“ u vlastitom
životu. Slavila se svečanije 40. obljetnica, pa i 50. obljetnica mature. Ove
godine, obljetnicu upisa (1956. godine) slavilo je nas šest; Mladen, Nikola, Joža, Blaženka, Ljubica, Dejana. Kaže se da mladi pred sobom imaju godine, a stari imaju
dane. Jedan pametan čovjek je rekao da su sjećanja jedini raj iz kojeg ne
možemo biti protjerani. Drugi pak pametan čovjek je rekao da tko se sjeća onoga
što je doživio, dvaput živi.
Na jednom od
ranijih okupljanja pitali smo se koje savjete pamtimo od naših profesora. Franjo
Crnković je rekao da se sjeća savjeta direktora dipl. ing. Branka Blažekovića – Dogodi li vam se neki kvar dok ste u pogonu ili proces stane, odmah
ruke stavite u džep. Zašto? upitali smo ga. Zato, što je važno najprije promisliti što uraditi, a ne odmah početi
zatvarati neki ventil ili isključiti neki motor. Nastavi Franjo dalje, putujem
autom na more i na putu mi se isprazni guma. Izađem van i stavim ruke u džep.
Supruga viče: Što čekaš? Pa, čekaj, moram promisliti čega se najprije
primiti i kako započeti mijenjanje gume. Zna se često dogoditi da se
zaboravi zakočiti auto.
Sjećam se izjave
našeg razrednika dipl. inž. Josipa Rakamarića koji je znao često ponavljati: Tko puno daje, a mogao bi više, malo mu se
piše, a tko malo daje i ne može više, puno mu se piše. Savjet koji sam
koristio prilikom sakupljanja darova na svadbama.
Jedna druga
Rakamarićeva priča bila je: Brodolomci, mornari, veslaju i s njima je u
čamcu barba – kapetan. Ali, čamac propušta vodu. Mornari koji su veslali kažu: Barba,
voda se ulijeva u čamac. On odgovara: Vi je pulite van. Oni pule vodu u more,
pri čemu čamac stoji. Barba, ali mi stojimo! Barba odgovara: A onda veslajte! I
tako redom, vi pulite, vi veslajte! Situacija koja nam tako često dolazi u
životu kad nas on razapinje između dvije ili više prijetnji i mogućih rješenja.
No, meni je
„dramatičan“ bio neposredni upis u srednju školu i prvi dani škole. Već me je
spremačica na stepenicama škole zbunila, kada sam je pitao u kojoj sobi se
trebam upisati. Ona me odmah pitala kakve imam ocjene iz matematike i kakav sam
bio đak u osmoljetki. Pomislio sam tada, kako je ova škola pametna kada već i spremačica pita kakav sam bio đak. Kako sam
rođen na selu i živio sam i živim na selu, imao sam predodžbu o tome da su moji
vršnjaci, djeca iz grada, pametniji od nas seoske djece.
Ušao je profesor
Davor Mance u učionicu i pitao nas je odakle smo došli u Zagreb. Ljudi su nabrajali
svoja mjesta prebivališta. Odakle si ti? pitao je mene. Ja sam iz
Samobora. Momče, morat ćeš jako učiti, jer niste ništa znali, vidio sam
to kada sam prošle godine bio inspektor u vašoj školi. Govorio je istinu.
Taj profesor je godinu prije bio u našoj osnovnoj školi i imali smo vrlo mladu
nastavnicu kemije. Sve što nas je pitao taj inspektor Mance, ništa nismo znali.
Bilo me je sram.
Uz taj kompleks
kako su djeca u gradu pametnija, još mi je i on unio nemir. No „užas“ je došao
na satu tehničkog crtanja. Podignite lenire koje ste morali danas donijeti. Zaboravio
sam lenir doma i nisam ga ponio. Svi koji ih niste donijeli, upisujem vam
olovkom jedinicu, rekao je nastavnik Muzer. Bio je to šok za taj dan. Čak
je i mamek primijetila da sam neraspoložen, jer nisam niti jeo.
No, drugi dan profesor Zvonko Ivančić provjeravao je
kakvo smo znanje donijeli iz pučke u srednju školu. Pitao je jednu curicu
koliko je teško jedno tele. Ona je rekla 400 kg. Ja sam se podsmjehnuo, što je
profesor primijetio. Da čujem, koliko je onda teško jedno tele, i pokaže
na mene. Ja odgovorim, od 80 do 120 kg. To se profesoru sviđalo, jer sam naveo granice
od do. Na kraju propitkivanja o različitim stvarima pitao je zna li netko
koliko je Sunce udaljeno od Zemlje. Dignuo sam ruku i rekao: 150 milijuna km.
Odlično! Na taj sam način izliječio svoju „depresivnost i kompleks“ manje
vrijednosti prema gradskoj djeci. Ponosno sam išao doma i pohvalio sam se
majci.
Jednom tjedno smo
popodne imali vježbe u laboratoriju. Doma sam se vozio zadnjim vlakom u 22.40.
Kad sam stigao, majka je bila budna i rekla mi je: U šparhetu imaš toplu
večeru.
Učio sam u velikoj sobi i teke i knjige su bile na klupi. Rano sam putovao na vlak, ali nije mi bilo jedne teke. Gdje je? sve sam pitao. Srećom, naša strinka Bara bila je sveznadar i znala je za sve predmete gdje se nalaze. U žurbi sam! Strinka, znate li gdje mi je jedna žuta teka? Znam! Stavila sam ju na laboru gdje se kiše mlijeko da ga zaštitim od muha.
