Obljetnica upisa u tehničku školu

Skoro svake godine u lokalu Vinodol u Zagrebu okuplja se 6. lipnja jedna grupa građana, nekadašnjih učenika Tehničke škole u zagrebačkoj Klaićevoj ulici. Bio je to tada KTO (Kemijsko tehnološki odjel), a danas se škola zove Prirodoslovna škola Vladimira Preloga (nobelovca) te se preselila u Ulicu grada Vukovara 269. Danas škola s učenicima i djelatnicima broji 1000 ljudi.

                                    Čak je i Večernji list 2010.pisao  o našoj "pametnoj i kulturnoj" generaciji

Okupljali smo se redovito godišnje na taj datum kako bismo prodiskutirali „važne događaje“ u vlastitom životu. Slavila se svečanije 40. obljetnica, pa i 50. obljetnica mature. Ove godine,   obljetnicu upisa (1956. godine) slavilo je nas šest; Mladen, Nikola, Joža, Blaženka, Ljubica, Dejana. Kaže se da mladi pred sobom imaju godine, a stari imaju dane. Jedan pametan čovjek je rekao da su sjećanja jedini raj iz kojeg ne možemo biti protjerani. Drugi pak pametan čovjek je rekao da tko se sjeća onoga što je doživio, dvaput živi.

Na jednom od ranijih okupljanja pitali smo se koje savjete pamtimo od naših profesora. Franjo Crnković je rekao da se sjeća savjeta direktora dipl. ing. Branka Blažekovića – Dogodi li vam se neki kvar dok ste u pogonu ili proces stane, odmah ruke stavite u džep. Zašto? upitali smo ga. Zato, što je važno najprije promisliti što uraditi, a ne odmah početi zatvarati neki ventil ili isključiti neki motor. Nastavi Franjo dalje, putujem autom na more i na putu mi se isprazni guma. Izađem van i stavim ruke u džep. Supruga viče: Što čekaš? Pa, čekaj, moram promisliti čega se najprije primiti i kako započeti mijenjanje gume. Zna se često dogoditi da se zaboravi zakočiti auto.

Sjećam se izjave našeg razrednika dipl. inž. Josipa Rakamarića koji je znao često ponavljati: Tko puno daje, a mogao bi više, malo mu se piše, a tko malo daje i ne može više, puno mu se piše. Savjet koji sam koristio prilikom sakupljanja darova na svadbama.

Jedna druga Rakamarićeva priča bila je: Brodolomci, mornari, veslaju i s njima je u čamcu barba – kapetan. Ali, čamac propušta vodu. Mornari koji su veslali kažu: Barba, voda se ulijeva u čamac. On odgovara: Vi je pulite van. Oni pule vodu u more, pri čemu čamac stoji. Barba, ali mi stojimo! Barba odgovara: A onda veslajte! I tako redom, vi pulite, vi veslajte! Situacija koja nam tako često dolazi u životu kad nas on razapinje između dvije ili više prijetnji i mogućih rješenja.

No, meni je „dramatičan“ bio neposredni upis u srednju školu i prvi dani škole. Već me je spremačica na stepenicama škole zbunila, kada sam je pitao u kojoj sobi se trebam upisati. Ona me odmah pitala kakve imam ocjene iz matematike i kakav sam bio đak u osmoljetki. Pomislio sam tada, kako je ova škola pametna kada već i spremačica pita kakav sam bio đak. Kako sam rođen na selu i živio sam i živim na selu, imao sam predodžbu o tome da su moji vršnjaci, djeca iz grada, pametniji od nas seoske djece.

Ušao je profesor Davor Mance u učionicu i pitao nas je odakle smo došli u Zagreb. Ljudi su nabrajali svoja mjesta prebivališta. Odakle si ti? pitao je mene. Ja sam iz Samobora. Momče, morat ćeš jako učiti, jer niste ništa znali, vidio sam to kada sam prošle godine bio inspektor u vašoj školi. Govorio je istinu. Taj profesor je godinu prije bio u našoj osnovnoj školi i imali smo vrlo mladu nastavnicu kemije. Sve što nas je pitao taj inspektor Mance, ništa nismo znali. Bilo me je sram.

Uz taj kompleks kako su djeca u gradu pametnija, još mi je i on unio nemir. No „užas“ je došao na satu tehničkog crtanja. Podignite lenire koje ste morali danas donijeti. Zaboravio sam lenir doma i nisam ga ponio. Svi koji ih niste donijeli, upisujem vam olovkom jedinicu, rekao je nastavnik Muzer. Bio je to šok za taj dan. Čak je i mamek primijetila da sam neraspoložen, jer nisam niti jeo.

No, drugi dan profesor Zvonko Ivančić provjeravao je kakvo smo znanje donijeli iz pučke u srednju školu. Pitao je jednu curicu koliko je teško jedno tele. Ona je rekla 400 kg. Ja sam se podsmjehnuo, što je profesor primijetio. Da čujem, koliko je onda teško jedno tele, i pokaže na mene. Ja odgovorim, od 80 do 120 kg. To se profesoru sviđalo, jer sam naveo granice od do. Na kraju propitkivanja o različitim stvarima pitao je zna li netko koliko je Sunce udaljeno od Zemlje. Dignuo sam ruku i rekao: 150 milijuna km. Odlično! Na taj sam način izliječio svoju „depresivnost i kompleks“ manje vrijednosti prema gradskoj djeci. Ponosno sam išao doma i pohvalio sam se majci.

Jednom tjedno smo popodne imali vježbe u laboratoriju. Doma sam se vozio zadnjim vlakom u 22.40. Kad sam stigao, majka je bila budna i rekla mi je: U šparhetu imaš toplu večeru.

Učio sam u velikoj sobi i teke i knjige su bile na klupi. Rano sam putovao na vlak, ali nije mi bilo jedne teke. Gdje je? sve sam pitao. Srećom, naša strinka Bara bila je sveznadar i znala je za sve predmete gdje se nalaze. U žurbi sam! Strinka, znate li gdje mi je jedna žuta teka? Znam! Stavila sam ju na laboru gdje se kiše mlijeko da ga zaštitim od muha. 

Naš razred 1956. na tjelesnom odgoju