Susret tri generacije

Jedna grupa ljudi se sastaje više od 50 godina i ovo je mala priča o tim ljudima

Priča o tri generacije

Jedno specifično društvo sakupilo se 16.4.2011 na Glavici u planinarskom domu na Medvednici. Značajka tog društva bili su uzrasti sudionika od malih beba, djece, mladih dama i muževa do starijih ljudi. Hotimice neću koristiti izraz vrlo stari ljudi. Kada bi ih netko postrance gledao ne bi mogao odgonetnu koja je svrha tog skupljanja. i zašto su se sakupili, što slave, koji su im ciljevi. Moglo bi se čak pomisliti, možda da su se slučajno sakupili?

Ne , ne, nisu se slučajno sakupili njihov skup ima poruku, misiju on nosi ljubav, nadu i veselje. Tko su oni? Nasumce ih prebrojimo: Ivan (Juja) Ljiljana,Noah, Hannah,Veronika, Mojca, Zrinka, Mirta, Maks, Mia, Joža Đurđa, Krešo, Kornelija,Luka, Kaja, Miće, Jasna, Ivana, Lea, Marta, Tomica, Inga, Filip, Marko, Tone, Maja, Mirjana Vlado, Gregor

Sve je počelo još u XX stoljeću točnije u rujnu davne 1956 godine. Dvojica seoskih dječaka su sjeli zajedno u školsku klupu Tehničke škole u Zagrebu. Jedan od njih Sanoborac Joža imao je veliki kompleks prema gradskim vršnjacima, jer su po njemu oni bili pametniji, finije odgojeni, a bili su i ljepše obučeni. Ovaj drugi Varaždinac Marijan, kojeg ćemo čitavog života zvati Mačak, pričinio se Joži, kako ima nešto selskog u sebi i zato je sjeo kraj njega . Od tada vodili su stalno neke diskusije, za bilo što i svađali se tko je u pravu ,. Vrijeme je teklo i Joža i Mačak slavili su tzv godišnjice ili obljetnice za neprekidno prijateljstvo. Čak što više, to su dokumentirali. Dokumenti o proslavama dvadesete tridesete i četrdesete obljetnice neprekidnog prijateljstva bile su slike, beđevi, audivizualni zapisi, prigodne izložbe i predavanja. Poznati su dokumenti pisama iz vojske

Prebacimo se iz ovog kvazi novinarskog stila na moj stil pisanja u prvom licu, jer mi je to lakše. Znam, da smo tu sintagmu neprekidnog prijateljstva kopirali od Rusa i Kineza čije države su jedanput slavili desetu obljetnicu i baš su ju tako nazvali „neprekidnog prijateljstva i suradnje“ . Mnogi su bili pozvani na naše obljetnice . Mislim da smo čak i dobro pjevali, ako nas je Miće prisilio, da se ne deremo pre glasno. Pjevale su se pjesme iz Istre, Zagorja, Slavonije, a u Italiji smo jedanput pjevali čak i arije iz Verdijevih opera. Nismo se bojali tada Talijana. Naime, jedan od skijaša je znao nešto napjeva talijanskih pjesama i arija, a mi smo ga pratili s neutralnim slogom la-la-la

Od onda pa do danas zbili su se mnogi događaji koji se sada ne mogu jednostavno opisati. Književnici bi mogli od tih događanja, napisati književno djelo, a mogla bi se snimiti i TV novela koja se danas naziva „sapunica“ .

Kada se ozbiljno piše blog, onda se može u njega ubaciti malo blaga iz latinskog jezika: „Nonumque prematur in annum“ što znači: „I do devet godina neka leži književno djelo neizdano“ ,jer u književnom djelu ima uvijek nešto što treba popraviti. Dakle, ja nemam namjeru pisati devet godina o ovom specifičnom društvu iz Glavice , a vjerujte moglo bi se mnogo toga napisati pa čak i za jednu knjigu . No, mnoge knjige napisane i od književnika su danas nepročitane i završavaju na UNIJA reciklažnom skladištu starog papira. Ali znam jednu ženu, a to je baka Jasna, ona bi pročitala tu knjigu, jer ona sada jako puno čita i do tri knjige na tjedan.

Dakle Mačak i ja, nastavili smo studij i studenti su nas „imali radi“ jer smo znali vrlo brzo odredili katione i anione na vježbama u analitičkom laboratoriju. Mi smo pomagali drugima jer ako su nas majke odgojile. Tada su nam pristupile i neke studentice, ali ne samo zbog kationa i aniona. Organizirali smo izlete po Samoborskom gorju i osnovali neki muški Club te ga nazvali „311“ ,zato jer smo se sastali u jednoj bertiji (tada nije bilo kafića) trećeg studenog 1964 godine.

Od tada smo se družili na različite načine i zbog različitih svrha. Družili smo se na berbama grožđa u Vrhovčaku, išli smo u snuboke na Vrhovčak, bili smo na našim i mnogim drugim vjenčanjima, svadbenim večerama u Vinkovcima, Klokočevcu ,Bikovcu, i Zagrebu. Bili smo si kumovi i držali smo djecu na krštenju. Slavili smo i obljetnice tih događanja s finim večerama s prokušanim jelima i pićima. Uz janjetinu neki su pili vino a neki pivo!

Išli smo zajedno na ljetovanje u Medulin, Mali Lošinj, Zadar, Osor , Košljun i Valun lovili smo ribu i lignje . Ne spomenuti pomoć članova Cluba 311“ u gradnji „Gumbelijuma“, za što su svi dobili „Povelju zahvalnosti“ ,bio bi veliki propust ovog bloga. Dakle, jako se radilo i odricalo te štedilo. U generaciji baka i djedova bilo je jako puno i strukovnih i poslovnih pomaganja i suradnje. Primjerice, na zidu mi visi u okvirenoj rami „Certificate- Cleaner Produktion in Industry“, kojeg je potpisao Moki, a koji sam dobio za sudjelovanje na seminaru kojeg je on organizirao s Nacionalnim Institutom iz Osla.

Putovali smo zimi čak i na skijanje, što je tada bilo to jako nobl. Razbili smo si koljena. Vozili smo sarmu sa sobom u Austriju. Djeca su vježbala ujutro na snijegu prije doručka. Mojem Fići je pukao zupčanik pred Schladming-om u Austriji. Uz povrijeđen meniskus ostale su i lijepe uspomene . Đurđa još čuva pokal za osvojeno prvo mjesto u slalomu i to za početnike starijeg uzrasta. Pokal se čuva uz naše slike u skijaškim odjelima. Kada dođu neki gosti i vide te slike i pokal u gredencu pitaju nas: Vi ste i skijali? Da,da odgovaramo. Nije važno da od stila „plužiti“ kod skijanja nismo dalje došli.

Često smo se sastajali roditelji i djeca na skupovima na Kamenjaku ili pod Lipovcem ili na Vrhovčaku. To je trajalo dok djeca više nisu željeli ići na izlete s „fosilima“ .

Zatim su se djeca oženila i rodili se prvi unuci, koji su bili slični na roditelje ili djedove i bake. Sada se već imalo mnogo više štofa“za ogovaranje svoje djece , ali o unucima sve samo lijepo.

Uz te vesele događaje slijede i žalosti, tuga i bol , jer nam je Bog pozvao k sebi Mačka .Nadu i Mokija.

Sve to imale su na pameti Veronika i Maja kada su imperativno naredili da se organizira skup triju generacija.

Skup je održan i gledale su se slike, a unuci nisu baš sve razumjeli. Miće je metodički i pedagoški uz PTT prezentaciju objasnio genezu, zašto smo se sastali. On je preko pitanja odgovora i lijepih slika na zidu sve objasnio. Mali Gregor je lijepo odgovarao na pitanja, a kako i neće, kada je unuk od Tone-a .

Neki su otišli ranije npr Juratovići, jer su morali predati svoje unuke drugoj baki i djedu . a neki su pak malo zakasnili, npr Krešo i Kornelija jer su imali neki neizbježni događaj. Danas se ti unuci „ šupiraju“ kao paketi između djedova i baka pa čak i po EU-zemljama. Bokci ne znaju gdje im je prava adresa stanovanja!?

No neki nisu bili prisutni; Marko je bio u Americi a Nikica s Vedranom i Evom su bili u Istri. na ranije dogovorenom događaju.

Najbrojniji su bili na skupu generacija Kovačevići i zato su dobili specijalnu diplomu.

Ja sam dosta studirao, kako da se igramo svi zajedno na tom raznolikom skupu. . Pokušao sam čak sa starim igrama kojima smo se mi djedovi igrali, npr guranje felge od bicikla. No pikado se pokazala jako dobra igra. Svi su bacali strelice , čak i Kaja. Davor je bio nepristran sudac. Pobijedila je obitelj Makovac . drugi smo bili mi Kumeričkovi, što je bilo veliko razočarenje za Luku, jer je njegov otac Krešo zakazao, budući mu se odbila strelica od ploče. Znam, Mačak nas je gledao s neba, i morao je biti jako ponosan na svoju ekipu.

Na kraju su svi dobili diplome-ukupno 35 (neke smo pisali dva puta) i nadam se kako se neće zagubiti među silnim kineskim igračkama .

Polako smo se vratili doma kroz šumu, unuci su nam se skrivali među drvećem , a mame su se bojale da ih ne pojede vuk, divlja svinja,ili ugrize bijesna lisica. Navodno tih živina ima još na Medvednici.

Joža, bloger