O mojim precima

Posvećeno Jožini, Franceku i Barama-mojim precima.

Kada se susretnem s nekim prijateljima koji rade u tvrtki,  odakle sam otišao u mirovinu, osjećam se nelagodno.  Zašto?  Meni je Vlada omogućila da dobivam redovito mirovinu, dok njima nije omogućila redovitost plaća. Kao da je socijalna pravda  nestala,  pravo bilanciranje društvenim dohotkom  je nestalo prema nekim čudnim ekonomskim doktrinama.

Naši djedovi su u neimaštini  dijelili hranu (krumpir,  kukuruz, repa) s domaćim životinjama. Oni su bili čvrsto vezani s prirodom  i ponašali su se prema latinskoj mudrosti : što priroda uči ne može nitko poništiti. Djedovi su  pomno bilancirali potrošnju prinosa sa livada i oranica.   Na  nedavno održanoj  izložbi zdrave hrane jedna starica pripremila je kolač od oklasaka. Oklasci  i mekinje  su bile prema potrebama hrana i za životinje i za ljude!

Budimo iskreni svi tražimo uzroke  i pojašnjenja zašto činovnici dobivaju redovito plaću a radnici ne. Koji bi to mogli biti uzroci? Po nezaposlenosti radno sposobnih ljudi smo na trećem mjestu u EU. Badava  zauzvrat volimo spominjati  kako smo u nogometu po FIFA klasifikaciji na 4 mjestu. Slušam na TV doktoricu Jasnu Radas (stekla dva doktorata u Americi)  kako nemamo “apsorpcijski kapacitet“ da se temeljito uhvatimo  s inovacijama i patentima. Po inovacijskim indikatorima smo na 25 mjestu od 35  europskih država. Svjetski  forumu Davos-u, na svojoj web stranici, daje opsežne svjetske rang liste konkurentnosti gospodarstva od 142 države. Upada mi u oči, od  mnoštvo ekonomski i socijalnih indikatora,  kako smo na 139 mjestu u poljoprivrednoj politici. U nekim indikatorima i nismo tako loši. Nezaposlenost, inflacija, agrarna politika i konzumerizam imaju mnogo  poveznica s našim gospodarstvom. Ekonomisti nas uče   Phillipsovu krivulju i Okunov zakon iz čega se vide odnosi između nezaposlenosti,  inflacije i BDP-a. Te krivulje i zakoni ne vrijedi u nas jer imamo 27% sive ekonomije.

Očekujemo  „mesiju“ koji bi „stao na loptu“ te pravilno usmjerio gospodarstvo, informatičkim rječnikom rečeno, koji  bi društvo postavio na neke default  postavke, nakon čega bi ono  pravilno funkcioniralo i nazvali bi ga dobrim društvom. Ali koje su to default  postavke?  Nekim misaonim pokusom ili analizom  treba  životne prilike  vratiti vremenski unatrag kako bi se vidjeli današnji procesi u društvu i obiteljima . Do kojeg vremenskog razdoblja? Može se početi i od druge stranice Biblije gdje stoji: Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti. (Post 3-18,19)

Bolje, pogledajmo unatrag samo  dvije ili tri generacije ljudi u našem društvu . Uzmimo  život mojih djedova-poljodjelaca kao model za  default  postavke današnjeg društva. Zašto? Prvo: sve silnice društva usmjeriti da se popnemo u višu „svjetsku ligu“ iz 139  mjesta loše politike u agraru, što će biti početak  mnogim poslovima. Drugo: Oni su živjeli  po biblijskim mudrostima i jeli su kruh u znoju svog lica. Mirovine su im bila djeca , koju su učili  četvrtu Božju zapovijed: poštuj oca i majku da dugo  živiš i dobro ti bude na zemlji . Neki će mi  protusloviti : danas je  drugo vrijeme,  druge prilike, druge mogućnosti  i nije moguće  „gradi kotac ko otac“.. Velik ekonomist J.K. Galbrait napisao je 1996.knjigu. „Dobro društvo“  gdje tvrdi: „U dobrom društvu postoji samo jedno dominantno pravilo, mora se odlučivati o društvenoj i ekonomskoj suštini u svakom pojedinom slučaju. Ovo nije doba doktrina; ovo je doba praktičnog rasuđivanja“. Danas valja  prihvati i neke   protokole (Kyoto)  ekološke ekonomije, koje upućuju također na promjenu načina gospodarenja i uspoređivanja situacija prema ranijim ekonomskim  školama.

Djeda po ocu, Jožinu, tako ga je zvala baka Bara,  nisam poznavao, jer je umro godinu prije nego što sam se rodio. Po  njemu su mi dali ime Josip. No, sjećam se po majci djeda Franceka.  Bio sam malo dijete kada mi je dao suhi sir koji, nije mogao jesti, rekavši mi, kako ja imam već jake zube za jesti tvrdi  sir. U to vrijeme starci nisu imali više svoje zube i nosili su u džepu male nožiće  pipiće, koji su im služili pri jelu za sjeckanje slanine, suhog sira i tvrdog  kruha. Obe bake zvale su se Bare koje su ukupno rodile 17 djece. Moja majka bila je najmlađa  jedanaestero  dijete, koju    baka nije voljela, barem tako je tvrdila moja majka.   Djed Francek rodio se 1864. Tada je održana Prva  dalmatinsko-hrvatsko –slavonska  izložba s 3776 izlagača u četiri odjela: stočarstvo, prirodni i gospodarstveni  proizvodi, obrtni predmeti te   umjetnine i starine. Jožina je rođen 1871. godine kad  je počela  i odmah propala Rakovička buna. Eugen  Kvaternik tada već osniva Privremenu narodnu  hrvatsku vladu.  Proglas  te Vlade  kao cilj ustanka  navodi oslobođenje  naroda ispod  švapsko-mađarskog  gospodstva.

Moji djedovi i bake rođeni su vrijeme kad se iz agrarne i manufakturne proizvodnje rađa industrijska proizvodnja u tadašnjoj Europi. Godine 1870. u Rijeci je prijavljen prvi parobrod,  a 1873. godine otvorena je i željeznička pruga Zagreb-Rijeka. U to vrijeme se za težačku nadnicu moglo kupiti 6,5 kg kukuruza čija je cijena bila 5,8 krajcera. U Rudama je 1855. godine postojao rudokop te talionica željeza i bakra s parnim strojem od 17,6 kW. Bio je tu i prvi kemijski laboratorij gdje su se primjenjivali postupci za raspoznavanje bakrene i željezne rudače. Meni je to  važno jer  meni je radno mjesto bilo  u kemijskom laboratoriju. Podaci koji potječu iz  statističkog atlasa 1875.- 1915. za Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju govore nam kako se tada živjelo. Živjelo je prosječno  8,5 ljudi  po domaćinstvu,  dok danas po kućanstvu živi  samo 2,6 ljudi. U mojem rodnom selu 1857. godine bilo je 137, dok ih je  1960. bilo 446 ljudi. Tada se  znakovito ojačalo demografsko stablo Hrvatske. Danas imamo demografski pad stanovništva s 2,1 promila  godišnje.  Kada se rodio moj djed Jožina na Zemlji je živjelo 1,38 milijardi ljudi. Tada se u svijetu trošilo 1,12 tona ekvivalentne nafte po stanovniku. Godine 2005. bilo nas  je 6,48 milijardi, a trošili smo  energije koja odgovara ekvivalentu od 5,04 tona nafte[i] po stanovniku, što znači oko pet puta više ljudi  ali i ogromne potrošnje energije  po stanovniku .

U katastarskoj općini Samoborski Klokočevac u pet sela (Otok, Lug, Bobovica Sv Helena, Klokočevac) živjelo je 1913. godine[ii] 919 stanovnika na  1548 katastarskih jutara=890,7 ha , što iznosi  0,966 ha obradive zemlje  po stanovniku. Na navedenoj katastarskoj opčini  živjelo je 103 ljudi po četvornom kilometru Tada je bila gustoća stanovništva u Hrvatskoj  63 stanovnika po četvornom kilometru. Danas Hrvatska ima 78 stanovnika po četvornom kilometru i 212 stanovnika  po  četvornom kilometru obradivog  zemljišta, što čini 0,47 ha po stanovniku.[iii] Ovi podaci o gustoći stanovništva po obradivom zemljištu  prikladni su danas za usporednu analizu, jer imamo  više od milijun  hektara ne uzoranih njiva. Na području današnje  RH godine 1939. ( tada su moji djedovi bili već starci) bilo je oko 3200000 ha, dok je 2003. bilo samo 1077000 ha oranica, vrtova i voćnjaka. Bojim se analizirati današnje stanje.

Grubo gledano gustoća stanovništva je približno podjednaka unutar sto godina, pa se mogu uspoređivati i mnoge gospodarstvene  aktivnosti glede održivog gospodarstva što je danas  poštapalica u političkim govorima.  Naši su djedovi imali održivu poljoprivredu. Nismo se namnožili, kao stanovnici drugih zemalja u svijetu i u Europi. Živimo na svojoj „hrvatskoj grudi“ u skoro podjednakoj gustoći stanovništva  gotovo cijelo stoljeće, pa zato valja prihvatiti neka djedovska mišljenja i djelovanja koja mogu biti primjenljiva  danas. Oni su težili k mnogim vještinama  i znanju i nisu se uzdali u Vlast  kao što se danas  uzdaju neki nezaposleni ljudi tražeći: dajte mi posao za kojeg sam se školovao. Amerikanci tvrde; škola ti pomaže da se snađeš u izmjenljivosti prilika svakodnevnog života.

Deda  Jožina bavio se iz nužde i trgovanjem blaga. Povrijedio je desnu ruku pa kao invalid nije mogao raditi ni sjekirom ni kosom. Svinuta šaka služila mu je tek toliko, da je mogao grabiti krmu i lišće. Kako je već imao petoro djece počeo je trgovati blagom. Hodajući po različitim sajmovima, kupovao je mršave krave i volove,   dohranjivao ih i na tomu zarađivao. Mama mi je pričala,  dok je ona sa strinom Barom nosila na glavi hranu za svinje i krave iz njive, koju zovemo Blatnica,  volovi su se u štali  počivali kako bi se što više pomogli na kilaži  tj. udebljali.

Deda  Francek imao je malu  užariju uz to što je bio poljodjelac. Bio je i seoski veterinar , jer  je znao  kastrirati  mlade svinje  telad i ždrjebad. Mora da je bio i cijenjen u selu i općini , jer  su ga suci koristili kao sudskog vještaka u  mnogim građanskim parnicama.  Čitam u povjesnici  župe Sv. Anastazije, kako je on bio u odboru  za nabavu zvona. Naime 1917. zbog ratnih  potreba država je uzela crkvena zvona , nova su nabavljena tek 1927 godine. U  štampanom knjižici (iskaz prinosa i prinosnika) pronalazim zapisane svoje djedove kao darovatelje za nabavu zvona. Bio je to ondašnji samodoprinos. Oni  su dali; Jožina 100 Din. a Francek 314 Din. Francek je napravio  u svojoj užariji užad za zvona  bez novčane nadoknade. Nadnica za težake u to vrijeme je bila 8 Din. U župnom zvonarskom statutu  je napisano kako se darovateljima, kao što su moji  djedovi,  trebaju kod pokapa,  zvoniti sva četiri zvona.

Djed Jožina i baka Bara živjeli su u mladosti u takozvanoj kućnoj zadruzi[iv].  Bilo je petero braće i svi su živjeli zajedno, radili u istom dvorištu i na skupnim njivama,  blagu  i istim oruđem.   Ta  kućna zadruga   brojila je za stolom  dvadeset sedmero ljudi. Francekova obitelj imala je za stolom  dvadeset dvoje ljudi. Većina današnjih svjetskih  tvrtki broje toliko zaposlenika. Kod blagovanja muževi su sjedili za stolom, a žene bi ponekad držeći malu djecu stajale kraj njih.  I tako su se hranili. Jelo se iz jedne ili dvije zdjele žlicama. Vilica nije bilo pa se i salata jela žlicom. Tada su samo gosponi jeli salatu vilicama govorila je moja baka. Za rasvjetu ili posvit  prostora služile su lojanice i luči. Hrana odjeća i obuća proizvodila se u obitelji.

Ove paralele s mojim djedovima navodim, kako bi se shvatilo, da se živjelo vrlo teško, ali su oni imale čvrsta načela u gospodarstvu, koja kao da smo ih izgubili. Gospodarstvo u bilo kojem  ekonomskom sustavu temelji se na: zemlji,radu i kapitalu što nije  posve bitno nama, koji pretežno  živimo u gradovima, a bilo je bitno   naših djedovima. Mnoge mikro i makro ekonomske značajke svakog društva mogu se izučavati na modelu seoskog gospodarstva. Na mlađe se prenosio nauk: Tko neće da radi ,neka i ne jede“ ili  „Ako ne pokupiš ono što ti je Bog dao krepat  ćeš od gladi“ , Posadi barem jedan krumpir dobit ćeš tri . Djeda Jožina je rekao:“ bolje premitati svoj pepeo nego drugome zlato“ Nije li to i danas okosnica,   kada se govori o „start up“ bilo kojeg  posla  u obitelji i društvu.

---

[i] Dodds  K.Walter,: HUMANITY FOOTPRINT,  Columbia University Press  2008 New York  ,str  215

[ii] Političko i sudbeno razdjeljenje i repetitorij prebivališa Kraljevine Hrvatske i Slavonije, sastavio: Kr. Zemaljski  statistički  ured u  Zagrebu 1913 g.  str 48

[iii] Europa ima gustoću stanovništvaa 100 st/km² . U gradovima  živi 75% ljudi Europe.

[iv]  Današnja terminologija:Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo jest ekonomska jedinica

kućanstva koje se bavi poljoprivrednom proizvodnjom bez obzira na njenu

namjenu, odnosno bez obzira na to jesu li proizvodi za tržište ili samo za

vlastitu potrošnju. Pojam je preuzet iz Strategije razvitka hrvatske

poljoprivrede koja je donesena 1995., i usklađen je sa statističkim pojmom

poljoprivrednih kućanstava EU-a. Pojam "obiteljsko poljoprivredno

gospodarstvo" uveden je u statistički sustav poljoprivrednih statistika u 1998.

Dotad su se koristili pojmovi "individualno gospodarstvo" i "individualni

proizvođač".