XIX. stoljeće
1. Priča o
potrebi vlaka ili cuga u Samoboru ili Sanoboru počinje 1809. g. pobjedom Napoleona nad Austrijancima kod Wagrama i
sklopljenim mirom u Schönbrunu. Napoleon ukida Dubrovačku republiku i od hrvatskih
i slovenskih zemalja stvara Ilirsku
provinciju ili pokrajinu. Da bi
se putovalo kočijom od Zagreba do Samobora trebalo je najprije dobiti francusku
vizu u Samoborskom kantonu. Na koncu, Ilirska provincija ukida se odredbama
Bečkog kongresa 1815. godine, nakon poraza Napoleona u Rusiji, te se Ilirska provincija
vraća natrag Hrvatskoj.
2. Roba se transportirala lađama po Savi i Kupi do Karlovca i
konjskim zapregama preko Lujzijanske Karolinske i Jozefinske ceste prema Rijeci, Bakru i Senju. Željeznice tada sve
više uzimaju maha i grade se pruge od Beča do Trsta, a i Zagreb je 1862. g.
povezan s Rijekom i 1873. s Budimpeštom.
3. Država gradi državne željeznice i dopušta privatnom
kapitalu da se grade lokalne ili vicinalne željeznice. Ondašnje gradsko
poglavarstvo planira uskotračnu prugu od 0,76 m, bilo do Podsuseda ili
Leskovca, kako bi se spojila s normalnom državnom željeznicom.
4. Građani su
putovali zaprežnim kolima, tzv. omnibusom, preko Save skelom u Podsusedu. Pred
upravu grada Samobora bio je postavljen problem gradnje mosta preko Save i
gradnja lokalne željeznice do Podsuseda, gdje je već bila južna državna željeznica.
5. Godine 1883. narod se bunio i skidale su se mađarske
zastave. Dugo je trajao revolt naroda prema mađarskoj Vlasti i zastavi, a moja
se majka sjećala kad joj je u apoteci neka gospođa iz pletenica nasilno skinula
panklek, koji je vjerojatno bio
obojen kao mađarska zastava. Vlast u Samoboru držao je namjesnik, general Ramberg,
koji se želio dodvoriti narodu, pa je naredio gradnju mosta preko Save kod Podsuseda,
koji je u promet pušten 1884. godine.
6. Gradonačelnik Šmidhen
i kasnije i gradonačelnik Švarić ugovorili su 1887. g. sastanke o gradnji
konjskog tramvaja ili uskotračne pruge do Podsuseda na kojima je sudjelovao i
zagrebački poduzetnik Raoul Pierre Alexandre Gautier.
XX. stoljeće
7. Uz mnogo peripetija i problema oko prijenosa vlasništva
dioničkog društva na Gerharda pl. Leppela
slučaj je riješio car Franjo Josip osobno, koji je izgradnju „uskotračne parovozne vicinalne željeznice“
Zagreb – Podsused – Samobor povjerio tvrtki
Vereinigte Eisenbahn und Betriebs Gesellschaft, Berlin – Beč, koja je morala osigurati
glavnicu od 580 000 forinti (oko 1.600.000 €!?). Osnovano je Dioničko društvo
Vicinalne željeznice Zagreb – Samobor s temeljnom dionicom od 200 kruna. Gradnja
te 18,9 km duge pruge bila je zahtjevna i problematična, jer je uprava govorila
mađarski, stručnjaci njemački, a radnici i kočijaši hrvatski.
8. Bilo kako bilo, ipak je sve završilo dobro, jer je 15. siječnja
1901. godine gradonačelnik Mirko Kleščić, uz ministra trgovine Ehrenhöfera,
u pogon pustio cug ili vlak "Sanoborček". Dakle, oko 80 godina
trajale su planiranje i gradnja, ali isto toliko trajala je i "muka"
oko organizacije tvrtke, redovitog rada i održavanja s modernizacijom vlaka do
ukidanja "Sanoborčeka".
9. Modernizacija pruge i vlaka započela je 1952 g. Gradska željeznica Zagreb (GŽZ) uz pomoć stručnjaka iz poduzeća "Janko Gredelj" donijela je 1956. g. odluku da će se u radionici za održavanje vlaka u Zagrebu izgraditi Aluminijski diesel motorno-električni vlak (DEV) za prijevoz putnika. Predsjednik NOG Zagreba, Većeslav Holjevac, pustio je 1959. godine u promet DEV, popularno nazvanu "Srebrnu strelu".[i]
11 Danas taj "cug" ostaje samo u pjesmi s Krapinskog
festivala "Nigdar ga više, prešel je
drug, dobri naš stari sanoborski cug".
Ostaje i u našem sjećanju preko najboljeg hrvatskog filma iz 1972. "Tko pjeva zlo ne misli". Večernju
scenu parne lokomotivu filmaši su izradili od dizel lokomotive koja se nazivala
"štakor" i koja je dimila od zapaljenih krpa.
12. Inače, "Sanoborčekom" je nakon 1945. upravljalo
NOG Zagreba preko poduzeća "Gradske
željeznice Zagreb" (GŽZ)
kojeg je kasnije preuzeo ZET. Uz
"Sanoborčeka", prijevoz putnika obavljalo je autobusima i domaće poduzeće
"Samobortrans". Na koncu, ZET je preuzeo i "Samobortrans" i
zbog mnogo organizacijskih, novčanih i tehničkih poteškoća "ugasile" su
se 1979. prijevozničke tvrtke GŽZ i Samobortrans. ZET je nabavio 160 autobusa i
općini Samobor obećao je da će obavljati prijevoz putnika do Zagreba. Godine 1983.
poduzeće Unija izvadilo je tračnice i rasjeklo "Srebrnu strelu".
13. Kao dijete na paši sa svinjama gledao sam kako se 1951.
počeo graditi produžetak pruge "Sanoborčeka" prema Bregani (23 km)
gdje se gradilo i vojno remontno poduzeće "Vladimir Bakarić". Maštao
sam kako ćemo vidjeti vlak u snijegu,
jer nam je učitelj u pučkoj školi Lug čitao ulomke iz Lovrakove knjige Vlak u snijegu. A zapravo je cug na
specijalnom vagonu vozio i tenkove.
14. Od rođendana Sanoborčeka vozila su dnevno tri ili četiri
vlaka iz Zagreba prema Samoboru. Odlazak cuga je bio u 8, 14.30, 19.40 i 22.40.
Ovaj zadnji vlak bio je namijenjen onima koji su išli u kazalište i radnicima druge
smjene. Tim sam vlakom i ja dvaput tjedno putovao kada sam imao vježbe u
laboratoriju. Tim je vlakom putovala i Bara Bošnjak , naša susjeda, koja je
nosila korito kojeg je kupila u Zagrebu. Imala je novca za kartu samo do Sv.
Nedelje. Molila je konduktera da je pusti badava voziti se do Klokočevca.
Kondukter je bio revnostan u poštivanju pravila i ona je izašla iz vlaka u noć.
Drugi dan su je pronašli mrtvu u grabi uz Svetonedeljsku cestu, jer ju je ubio
neki nepoznati auto. To je korito bilo indikator prema sjećanju putnika, kako
je molila da je se pusti da se vozi, jer nije imala novca.
15. Prvi put sam se vozio Sanoborečekom kao mali dečec, kada
sam s tetama Jančom i Slavicom išao u bolnicu posjetiti bolesnu majku. Stajao
sam u sredini vagona i želio sam gledati i lijevo i desno. Tete su mi rekle da
gledam okolicu samo na jednoj strani pruge, a da ću drugu vidjeti kad ćemo se vraćati.
Bio sam žalostan, jer smo se vraćali noću.
16. Kao maturant Tehničke škole vozio sam se u novoj
"Srebrnoj streli" i osjećao sam tada da sam bogat putnik u odnosu na
parni cug koji je dimio i vozio sporije. Školarci su u parnom cugu imali
poseban vagon, tzv. "đački". U starim je vagonima bila peć koja se
zimi ložila ugljenom. Jednom su školarci izvadili tu peć van, jer je dimila,
očistili su je i ponovno zakurili s prosticama od nekog plota.
17. U jutarnjem
"radničkom cugu" bila je velika gužva, ljudi su bili "posloženi"
kak srdelice. Ipak se moglo kada je cug vozio "otaščat", jer su flaša
s rakijom i novac nesmetano kružili vagonom.
18. Sanoborček sam bolje upoznao kada sam se zaposlio u
poduzeću Samoborka. Veliki izvor prihoda
"Sanoborčeka" bio je transport proizvoda i sirovina za poduzeća
Samoborka i Chromos, za ciglanu Urlich, ali i za Remontni zavod Bregana. Iz
Samoborke se u Zagreb vozila betonska roba, žbuka i pijesak, a istovarivali su
se na skladištu koje je bilo pokraj kolodvora. Ali daleko važniji bio je
transport sirovine bijelog kamena za proizvodnju žbuke "Terabone" s
otoka Čiova. Transport kamena izgledao je ovako: iz kamenika su radnici tačkama
vozili kamen na brod, a u Splitu bi ga s broda opet ručno prebacivali na
državni vlak. Na ranžirnom kolodvoru Vrapče kamen se opet ručno prebacivao na
teretne vagone Sanoborčeka kojim se onda vozio do drobilice u Samoboru i ručno
istovarivao.
XXI. stoljeće
19. Valja spomenuti zaslužnog pokojnog pukovnika Hrvatske vojske
Adolfa Paara koji 2003. bio koordinator
projekta Željeznička pruga Bregana –
Samobor – Podsused, čiji bi
investitor bile Hrvatske željeznice.
No, projekt povrata cuga Sanoborčeka ostaje do daljnjeg samo velika nada.
JK . 15. 1 2025 svetkovina u Župi Svete Anastazije u Samoboru
[i] Tehnički
muzej Zagreb i Samoborski muzej Samobor: Izložba
Željeznica Zagreb – Samobor 1901.–1979., 1985., 1986.
Nema komentara:
Objavi komentar