Kako smo nekada slavili Božić.

  Če bi rekel Božiću/ Kaj želim si ja,/ Rekel bi, naj vsakomu/ Puno srdca da.

   Da bu narod  narodu/ Kak i bratu brat,/ I da zadovolen bu /Jemput i Hrvat.  Bonventura Duda; Svijeta  Razveselitelj, KS 1998

 Unuci me mole da im  pričam priče, te mi usput uvjetuju, da im pričam moje dogodovštine iz doba, kad sam ja bio mali dečec. To su njima interesantne priče. Inače, sam „pao“ kod unuka na „ispitu pričanja“, jer sam pokušao pričati poznate priče, ali sam pomiješao  radnje iz Crvenkapice, Ivice i Marice i Snjeguljice  koje oni dobro znaju iz vrtića.

Ovo je pričica iz dječačkih   dana,  koju ću im pričati ovaj Božić:

Krispan, božikovina (ilex aquifolium) pri Bogecu 

Stup ili pil postavila obitelj Bahovec prije više od 100 godina

Kad sam ja bio dijete, onda je za nas djecu Božić bio veliki događaj, jer to je veliki god.  Stara mama, mamek i tatek te ostali ukućani pripremali su se za taj događaj više tjedana. Sve se čistilo  pospremalo od dvorišta, štale do soba i  kuhinje. Govorilo se:došli buju „škropci“ vidli buju dvorišće, a župnik bu i blagoslovil hižu“. Dolazak (advent ili došašašće) Božića  vidjelo se  i osjećalo po mnogim aktivnostima i promjenama svugdje u selu. Mamek zajedno sa strinkom Barom radile su božične rože za vijence i „krispan“(božićno drvce) od raznobojnog „krep“ papira. Tog papira i vijenaca više nema, jer su Kinezi (koji ne priznaju ni Božić niti katolike) ponudili svoju robu u obliku različitih božićnih rasvjeta, koja se svugdje danas vide.

Badnjak je dan, kada su stari ljudi strogo postili, a mi djeca smo mogli jesti kompot od suhih tepkih krušaka, kojeg  je baka skuhala u velikom loncu. Baka je sušila ljeti  voće na suncu. Kada je baka pekla kruh i izvadila kruh iz peći, stavila je pleter pun svježeg voća u peć. Poslije se  dalje voće osušilo na krovu kokošinjca. To suho  voće mi djeca smo jeli, bilo suho, bilo skuhano kao kompot.

 Mamek i strinka Bara  su več od jutra kinčile krispan. Sve slike svetaca na zidu su imale venčeke. Mi djeca nismo kinčili krispan, jer je bilo moguće da polomimo nekoliko staklenih  kuglica, koje su se  pažljivo svakog leta stavljale. Na krispan osim rožica i kuglica stavljale su se crvene jabuke pogačnice-božićnice i koji grozd izabele. Danas su  jabuke pogačnice prava rijetkost.

Samo badnje veće bilo je vrlo uzbudljivo, jer je tatek prije večere svečano ulazio u sobu s ječmenom slamom, koju je nosio na leđima, svezanu sa  svojim remenom od hlača. Ta je slama bila za betlehem ili jaslice. Slama se odlagala ispod stola i tu smo mi djeca ležali danju pa čak i spavali noću.

Kada kažem svečano, to znači tatek je kucao na zatvorena vrata a mi smo svi rekli „napred“. Naime, nikad se u našoj roditeljskoj kući nije kucalo na vrata. Kucanje je bio više gradski običaj.

Nakon ulaska, tatek  je imao svoj recital: "Falem Isus i Maria ! Na to mlado leto da bi bilo zdravo i veselo tusto i debelo, da bi imali pune štale blaga, pune hambare žitka, pune pevnice vina. Da bi imali ždrebičev, telićev, praščćev, purićev, račićev, guščićev, piščencov i da bi nam kvočka trdo sedela", a Mira Božjega i blagoslova najviše.

Jedanput još prije nego je počeo svoj recital, mi djeca smo se počeli smijati , jer nam je strogi otac zapravo bio smiješan, kad je glumio nekog recitatora. On je pak naš smijeh vrlo brzo utišao. Kada je slamu stavio pod stol, sa  remenom, nas je „pogladio“ ne baš nježno, po riti. Onda su roditelji smjeli djecu „nježno“ tući. Nikada se više nismo smijali tatekovom božićnom  recitalu.

Prije blagovanja za stolom, svi smo molili  Boga. Očenaš i Zdravo Marija. Na badnjoj večeri nakon posnog jela,  svako dijete  je dobili čašu (bile su to male čaše) crvenog vina. Smatralo se kako vino  ojača djecu, naročito ako su ona bila bljedunjava, a to se smatralo kao slabokrvnost. Crveno vino liječi slabokrvnost, tak su naši starci govorili.

No najveće veselje je nastupilo, kada smo poslije večeri izašli na put, gdje smo mi djeca pucali s kantama na „karbit“. Kantice od litre od boja i lakova su bile naročito tražene. Karbit se nekako preševercal od željezničara, kojeg su oni trebali za njihove karbitne lampaše na pruzi.

Kada sam narastao (3-4 razred pučke  škole) išao sam, pješice jasno s odraslima, na misu-polnoćku  u Samobor. Prva pjesma koja se uvijek pjevala u crkvi bila je: „Kirie Eleison, Isus se rodi u  štalici…. Što znači ta riječ Kirie Eleison nisam dugo znao njezino značenje. Isto je bilo i s riječima Amen (koju  sada  često izgovaraju u seriji o Sulejmanu Veličanstvenom) i Aleluja. Iz rječnika vadim njihova značenja: Amen=neka tako bude, Aleluja=hvalite Jahvu, Kirie Eleison=Gospodine smiluj se.

Kada smo se oko pola 3 sati ujutro vratili doma, tatek je već spekao finu svinjetinu i krvavice s krumpirom, što nam je jako  pasalo, jer smo bili gladni. Zapravo, prestao je post i nemrs koji je vrijedio za badnjak.

Ujutro buđenje i opet svečani doručak ili fruštik. Božićno  jelo za ujutro, koje je meni bilo jako ukusno,  bila je bijela kava s „cipovom“. Cipov je slatki bijeli kruh  žute boje od  dodanih jaja i putra . Kava se pripremala od prženog ječma i kupovne  „cikorije“ i „divke“. Samo za Božić i Uskrs kupilo se par zrna prave kave. Dakle od 3 do 5 zrna kave se  kupovalo i ne  više. Okus te bijele kave s cipovom, danas više ne postoji, iako u njoj ima mnogo  prave kave, a bijeli kruh ima svakakvih preštimani  E-dodataka.

Ujutro nakon doručka,  išli smo  po selu "gratulirati"-čestitati  susjedima. Naučili smo napamet tatekov recital. Curice nisu smjele ići gratulirati nego samo dečeci.. Negdje smo dobili novaca za karbit, a negdje kolača.

U svetkovini Božića za objed u našoj kući bilo je glavno jelo "živalska pečenka" tj pečena kokoš ili kokot ili (u doba moje bake) kopun. Jasno da je mogao biti i puran. Zašto "živalska pečenka"? Kokoši se hrane čeprkanjem tražeći crve u zemlji , te pritom nogama stružu prema natrag. Reklo se, prema narodnom vjerovanju, neka se prošla godina ne vraća i neka dođe Nova Godina, NOVO LETO, koja se obično slavila sa svinjetinom ili pečenim odojkom, koji ruje rilcem prema naprijed za bolja vremena.

Iako nije bio baš čisto dobro muzički svi smo pjevali na kraju božićnog  objeda : "Narodi nam se Kralj nebeski...na tom mladom ljetu veselimo se"...

Josip Kumerički o Božiću 2013.