srijeda, 13. kolovoza 2025.

Hodočašće k Majci Božjoj Bistrički

 Kolovoz je, u Samoboru se slave dva događaj 350 obljetnica završetka gradnje Župne crkve Sv Anastazije 1675 g i 300 obljetnica  hodočašća k Majci Božjoj Bistrički. 

No, vratimo se od ovih povijesnih istina k tradicionalnom hodočašću k Majci Božjoj Bistrički. Nekad je kip Majke Božje bio u Bistri ispod Medvednice, pa Samoborci i danas govore kako idu na Bistru, a ne do Marije Bistrice. Više o štovanju Majke Božje Bistričke pročitajte u  tekstu;   https://ekovalen.blogspot.com/2019/08/mariologija.html

Moja su sjećanja na hodočašće na Bistru radosna, jer sam prvo, kao dijete, išao s majkom, a poslije sam. Čak sam hodočastio dva puta 1990 g. i 1991g. pješice – prvi put nisam izdržao, jer sam imao neprimjerene cipele (bakandže) pa sam imao krvave noge. Jedna je starica rekla, kada je to vidjela, da mi je to pravo hodočašće. Moja majka Jelka, koja je već bila bolesna, rekla mi je kako sam dosta planinario, ali nisam išao nikada hodočastiti do Majke Božje Bistričke. Bilo me je malo sram moje majke, koja je išla pješice kao djevojka i kao žena noseći svečano ruho za procesiju, a hodočašće je trajalo tri dana. Ona je kao djevojčica od osam godina išla samo na ispraćaj romara do broda (skela) na Savi i onda je plakala, jer je majka nije uzela sa sobom. Rekla joj je: „Nemaš još svečane kiklice, pa zato ne ideš sa mnom. Drugu godinu ću ti sašiti svečanu kiklicu, pa ćeš ići na Bistru.“

Ali o štovanju Majke Božje postoje mnogi znakoviti istiniti događaji.

Strinka Janča (Ana Pavlin, udana Majcen (1920. – 2007.) pričala mi je „storiju“ o svojim roditeljima, o majci Kati (1884. – 1955.) i ocu Miji (1881. – 1958). Anu moja supruga Đurđa zove strinkom, jer su daljnji rod.

Mijo i Kata u vrtu


Priča se odigravala uoči i nakon Prvog svjetskog rata. Hrvatska je tada bila u Austro-Ugarskoj monarhiji koja je od 1914. do 1918. ratovala u Prvom svjetskom ratu. Hrvati kao domobrani bili su pretežno na bojišnici u Galiciji (današnja Poljska). Mijo je bio na tom bojištu. Borbe su se vodile protiv premoćnih Rusa. Rat je završio porazom, a njezin se otac nije vratio kući. Ništa se nije znalo o njemu, je li poginuo ili je završio u ruskom zarobljeništvu. Ona tada još nije bila niti rođena. Da tragedija bude veća, od poznate kuge, tzv. „španjolke“, umrle su joj dvije sestre i brat. Pogledajte koje su godine ta djeca doživjela: Franca (1908. – 1918.), Stjepan (1909. – 1919.), Barbara (1913. – 1916). Strinka Janča tada još nije bila rođena. Dom je ostao prazan, a izbezumljena majka Kata nije znala što činiti. Veličinu patnje i bola ne može nitko shvatiti.

Tata Mijo vjerojatno je pokojni ili je u zarobljeništvu? Vijesti koje su dolazile u to vrijeme bile su nevjerodostojne. Nada je postojala – možda je tata Mijo negdje u zarobljeništvu u Sibiru. Usput, u Rusiji je bila revolucija i šanse da joj se vrati doma time su se još više smanjile. Majka Kata živjela je u boli za izgubljenom djecom, sama na malo grunta koji je trebalo obrađivati da se ne umre od gladi. Inače, poslije Prvog svjetskog rata bilo je gladi u našim krajevima.

Majka Božja joj je bila jedina nada. U kolovozu župljani Župe sv. Anastazije iz Samobora stoljećima idu na hodočašće na Bistru, tj. na Mariju Bistricu. Oni koji su hodočastili, poznato im je da se na toj trasi od oko 60 km dolazi i do crkve Marije Magdalene odakle se u daljini vidi toranj svetišta.

Majka Kata bi kod Marije Magdalene stavila neke krpe na koljena i zamolila bi jednu svoju susjedu da ide s njom s flašom vode, jer je ona preostalu rutu puta prema Majci Božjoj odlučila ići klečeći i moleći. Bio je to zagovor i molba Majci Božjoj da joj se barem muž vrati doma iz zarobljeništva. Ona je klečeći prohodala preostali put do svetišta Majke Božje Bistričke, udaljenost od oko 5 km. Ja sam vidio ljude koji su išli klečeći i moleći, ali samo oko crkve svetišta.

Ona je vjerovala isto kao i naš proslavljeni pjesnik Dragutin Domjanić (1875. –1 933.) kada je pisao romarsku pjesmu „K suncu prosi vsaka roža“, gdje poručuje:

„Milostiva vsakom ti si,

Vse ti vračiš boli,

Odbila još nikog nisi,

Koi za pomoč moli“.

 

Majka Božja bila je milostiva i muž se za nekoliko mjeseci vratio kući. Radost beskrajna. Ali, što je odgovorila majka Kata kada ju je otac Mijo pitao gdje su im djeca? Odgovor možemo samo nagađati, jer su ostali samo jecaj i molitva. Majka Božja je bila i dalje milostiva te se rodila vrlo brzo i strinka Janča.

No, iz priče strinke Janče doznaje se još jedan važan detalj iz života te obitelji. Kamo god je Mijo išao sa svojim volovima po „furingama“, uvijek je sa sobom nosio ili vozio svoju kći ANICU zamotanu u toplu deku i odjeću. Nije htio nikome prepustiti to dijete, da je pazi, nego je on u svim prilikama želio da to dijete živi sigurno UZ NJEGA i sretno uz blagoslov Majke Božje Bistričke.

P. S. : uz tekst se prilaže i fotografija Kate i Mije. Nažalost, ne postoje podaci o umrloj djeci na groblju nego samo u crkvenim knjigama.

 Ovo svjedočanstvo je napisano u knjizi: Radovan Librić: Nas je otpravila, tebe je pozdravila, Sveta Anastazija, Majko Božja Bistrička. Udruga Ekospiritus ,Šipački Breg, Samobor, 2025. str.27

1.       

3 komentara:

  1. Za one manje vične starohrvatskom: "kikla" je haljina, a "romar" je hodočasnik (od latinskog romarius = koji hodočasti u Rim).

    OdgovoriIzbriši
  2. U rječniku kajkavske donjosutlanske ikavice POSTOJE riječi kikla ili kiklja i kiklica. "Pucica je obličena u u šaru kiklicu. "Romari ideju pišice Majki Boži Bistričkoj" To je bio jezik moje majke

    OdgovoriIzbriši
  3. Lijepo za pročitati

    OdgovoriIzbriši