Vozimo se po „Slavoniki“, prema Podgorač-u
i pomalo sjetno vračaju mi se sjećanja na prvi posjet tom selu prije pedeset godina. Podgorač se danas ne naziva više selo, nego to je Općina. U zimi 1963. Luka nas je pozvao na kolinje u to svoje rodno
selo. Mi smo se radovali, ali su se radovali našem dolasku i domaćini . Kada smo bili mladi, posjet
Podgoraču bilo ljeti ili zimi, bio je za
nas tada studente veliki izlet, jer
smo uživali u svemu, a
naročito Lukinom veselju, kada nam je pokazivao djedovo gospodarstvo, dvorište, konje, blago, svinje
i sve ono pravo slavonsko, što je
danas ostalo samo u nečijem sjećanju. Poslije se stalno kod Luke iz njegovih priča, osjećala sjeta, za životom kojeg nije mogao, a htio je
živjeti, u svom rodnom selu. Podgorač Općina ima bogatu povijesthttp://hr.wikipedia.org/wiki/Povijest_Podgora%C4%8Da, koju valja
pročitati, kako bi se shvatila Lukina nostalgija.
Ne znamo koliko je
pamtio oca Filipa, koji je poginuo u drugom svjetskom ratu. Majka Terezija se preudala i živjela s mlađim bratom Zvonkom u drugom selu Kršinci, a on
je živio kao dijete s djedom Lukom
i obiteljima stričeva Ivana i Steve, koji su ga bezgranično voljeli. Išao je u pučku školu u Podgorač i Valpovo.
Valja istaći, kako
je u Valpovačkom godišnjaku od 2000. dipl
.ing Nives Brajaković sadržajno opisala povijest Podgoračkog vlastelinstva, gdje se vidi, kako su stanovnici Podgorača u XIX i XX vijeku bili izloženi
mnogim tragičnim događanjima. Ti
događaji su i dio povijesti Hrvatske ,
Slavonije i Lukina života, o kojima nam je on nekada i pričao.
Sadašnji posjet 14 siječnja 2015.Podgoraču je bio vrlo tužan i bolan. Došao sam zajedno s Vladimir Tonkovićem , Nedeljko Kujundžićem na pogreb našem dragom Luki, kojeg neki poznaju iz pučke škole, neki iz srednje škole, a neki iz studija i radnog vijeka, kojeg je u većini proveo izvan domovine u Zenici sa suprugom Vericom i djecom Olgom i Ivanom. Brat Zvonko u suzama i boli nam je na karmini, tako lijepo opisao Lukin život i radosti, koju mu je donijela njegova obitelj, a naročito unuci Frano i Tara.
Sadašnji posjet 14 siječnja 2015.Podgoraču je bio vrlo tužan i bolan. Došao sam zajedno s Vladimir Tonkovićem , Nedeljko Kujundžićem na pogreb našem dragom Luki, kojeg neki poznaju iz pučke škole, neki iz srednje škole, a neki iz studija i radnog vijeka, kojeg je u većini proveo izvan domovine u Zenici sa suprugom Vericom i djecom Olgom i Ivanom. Brat Zvonko u suzama i boli nam je na karmini, tako lijepo opisao Lukin život i radosti, koju mu je donijela njegova obitelj, a naročito unuci Frano i Tara.
Luka donji red, prvi desno . Apsolventsko putovanje u Pariz 1964.
Mnogi nose lijepa i ugodna sjećanja na Luku. Tako Meze Ljudevit priča: “Luka nam se pridružio negdje u šestom razredu osnovne škole u
Valpovu. Stanovao je kod tete Ane udate Čaušić. Uočili smo njegovu ljubav za
crtanje, a slušali i njegove priče o Podgoraču,
za kojega je eto ostao vezan dovijeka. U slobodnim aktivnostima u osmom
razredu bili smo u tzv. fizičkoj grupi, jer nas je vezalo zanimanje za prirodu i
tehniku. Mene je zanimala i povijest pa sam se aktivirao i u povijesnoj grupi.
Ne sjećam se koji je bio njegov drugi izbor. Sklonosti za tehniku i povijest
usadili su nam naši nastavnici kojih se i danas rado sjećam, primjerice, nastavnicu kemije danas
još živuću Stanku Vegar, buduću suprugu generala i ministra Martina Špegelja. Njegovala je praktičan pristup kemiji, kakav nisam sreo do danas, prateći školovanje
djece i mlađih rođaka. Svakom od nas osigurala je “mini laboratorij”
tj. kutiju s priborom, par epruveta i nešto kemikalija od željezne
piljevine, sumpora u prahu, permanganata, alkohola. Pokuse nismo samo
gledali na katedri, nego smo ih paralelno i sami izvodili. Povijest nas je učio, prije nekoliko godina preminuli prof. Vilko Čuržik, zadnji razrednik i
entuzijast za zavičajnu povijest i inicijator za osnivanje zavičajnoga muzeja u
Valpovu. Uz put rečeno, mi u povijesnoj grupi smo se i fizički naradili oko prikupljanja, čišćenja i sortiranja
eksponata, kao i pripreme prostora za muzej u valpovačkom dvorcu, koji je konačno otvoren, mislim 1957 godine. Radi egzistencijalne “perspektive” umjesto u gimnaziju, upisao sam se u Tehničku
školu u Osijeku. Za razliku od Luke upisao sam elektrotehnički jer
kemijski odjel još nije bio otvoren. Par mjeseci nakon toga, otvorio se
kemijski odjel i odmah sam se prebacio u njega i završio u njemu srednje školovanje. Tu negdje su
prestali moji kontakti s Lukom. Inače sam za vrijeme
školovanja u srednjoj škole prakticirao u Belišću u kemijskim pogonima
tvornice tanina, suhe destilacije drveta i tada početnoj izgradnji tvornice
polu-kemijske celuloze te zaključio ili umislio, da sa samo stečenim znanjem u
školi ne bi mogao biti dobar tehničar, te sam poželio usavršavati se na fakultetu
. Tu sam se ponovo sreo s Lukom i saznao da je i
on kemičar. Na fakultetu se nismo toliko intenzivno družili. Ponovo smo se sreli i popričali na pretprošlom susret u Zagrebu, dok je još mislim
bio u Bosni. Na prošlom susretu smo kao zajednički interes otkrili izradu rodoslovlja svojih obitelji.
Kako je on svoje radio “pješke”, dogovorili smo se da mu ga prebacim u
računalni rodoslovni program i tako je započelo dopisivanje koje je trajalo
nešto manje od godinu dana".
Luka je silno želio nastaviti školovanje u Zagrebu u Tehničkoj školi na odjelu elektro smjer, ali taj smjer je bio popunjen i završio je na
kemijskom odjelu, gdje sam ga ja upoznao 1956. godine. Nakon završetka Tehničke škole i Tehnološkog fakulteta u Zagrebu kao diplomirani inženjer radio je u "Saponiji" Osijek a stanovao u Belom Manastiru. Tu je osnovao obitelj s Vericom, gdje im se rodila kći Olgica. Zbog zajedničkog zaposlenja Luke i Verice te dobivenog stana, sele se u "jeftinu" Zenicu, jer tada stanovnici Zenice nisu plaćali grijanje!!?? Obitelj se povećava jer se im rodila Ivana. Čudne li koincidencije, on je ipak bio na kraju obrazovanja povezan
sa elektro strukom, jer je radio u energetskom kompleksu za željezaru i grad Zenicu na pripravi vode i goriva. Omekšavanje, demineralizacija i deionizacije vode su vrlo složene kemijske reakcije i procesi , koje su Luki postale okosnica strukovnog djelovanja. Bio je istinski
pravi diplomirani inženjer strukovan i stručan u svom pozivu, što
je nama i prije bilo jasno, jer smo za vrijeme školovanja i studija često koristili njegove teke, koje su bile
iscrpno napisane i pune preglednih skica
i crteža. Prijavio je sedam inovacije, za koje nije htio primiti novčane naknade, jer je tvrdio, kako je to dio njegova posla. U to vrijeme došla je vlakom velika količina cijevi za željezaru iz Rusije. Luka nije htio potpisati dostavnicu, jer nije odgovarala traženoj specifikaciji. Nastao je veliki spor, koji je doveo do komplikacije, zbog čega su ga čak nazvali iz ureda predsjednika SFRJ. Tito je telefonski razgovarao s Lukom. Odgovorio mu je: "siguran sam kao inženjer u moj postupak" i dodao napomenu, kako je završio fakultet u Zagrebu. Nakon isprike sa ruske strane, jer je došlo do zabune, budući je pošiljka bila namijenjena za čeličane u Orsku kraj Urala, Luka je dobio "Medalju rada" državnu prestižnu nagradu.
Luka je nosio mnoge vrline, na koje može biti ponosna njegova Obitelj. Povratak u Požegu za vrijeme Domovinskog rata 1992. nije bio ni fizički ni financijski lak, time da su još k tome došle i bolesti koje strpljivo nosio. Iz Zenice se iselilo ili su iseljeni pretežni dio Hrvata koji su živjeli u tom gradu.
Kada sam ga prije pet godina, vidio na proslavi 50. Obljetnice velike mature i 50. Obljetnice upisa na Tehnološki fakultet u Zagrebu sa suprugom Vericom , bio je jako radostan, da se opet vidimo nakon tako dugog vremena. Luka je čak donio kao spomenar iz srednjo-školskih vremena svoju teku iz „SKI“ (Strojevi kemijske industrije), koja je tako pregledno bila napisana, da čovjek ne vjeruje. Pričali smo o svemu i svačemu: primjerice nalivpero „Pelikan“ i logaritamsko računalo „šiber“ bili su na kemijskom odjelu predmeti prestiža, a danas ih đaći ne znaju koristiti. Mi smo zapravo bili školovani u Tehničkoj školi da budemo šefovi pogona. Profesori su nam bili inženjeri, koji su stekli svoja iskustva baš u tvornicama. Njegove kolegice Milica, Nada, Dejana i Blaženka iz IV c razreda KO Tehničke škole; opisale su mi Luku ovako: "posebno talentiran, drag mladić, miran i tih, samozatajan u svemu, skroman solidan i krasan čovjek".
Poslije te 2010. smo nešto više komunicirali telefonom ili pismima. Poslao mi je crteže dvorca u Podgoraču i Valpovu:
Luka je nosio mnoge vrline, na koje može biti ponosna njegova Obitelj. Povratak u Požegu za vrijeme Domovinskog rata 1992. nije bio ni fizički ni financijski lak, time da su još k tome došle i bolesti koje strpljivo nosio. Iz Zenice se iselilo ili su iseljeni pretežni dio Hrvata koji su živjeli u tom gradu.
Kada sam ga prije pet godina, vidio na proslavi 50. Obljetnice velike mature i 50. Obljetnice upisa na Tehnološki fakultet u Zagrebu sa suprugom Vericom , bio je jako radostan, da se opet vidimo nakon tako dugog vremena. Luka je čak donio kao spomenar iz srednjo-školskih vremena svoju teku iz „SKI“ (Strojevi kemijske industrije), koja je tako pregledno bila napisana, da čovjek ne vjeruje. Pričali smo o svemu i svačemu: primjerice nalivpero „Pelikan“ i logaritamsko računalo „šiber“ bili su na kemijskom odjelu predmeti prestiža, a danas ih đaći ne znaju koristiti. Mi smo zapravo bili školovani u Tehničkoj školi da budemo šefovi pogona. Profesori su nam bili inženjeri, koji su stekli svoja iskustva baš u tvornicama. Njegove kolegice Milica, Nada, Dejana i Blaženka iz IV c razreda KO Tehničke škole; opisale su mi Luku ovako: "posebno talentiran, drag mladić, miran i tih, samozatajan u svemu, skroman solidan i krasan čovjek".
Poslije te 2010. smo nešto više komunicirali telefonom ili pismima. Poslao mi je crteže dvorca u Podgoraču i Valpovu:
Jasno da smo na tim
proslavama, evocirali mnoge uspomene, kroz gledanje mnogih fotografija koje je Luka snimao . On je već tada
imao je fotoaparat na čemu mu moramo
biti jako zahvalni, jer nam je fotografijama
„obilježio“ našu mladost.
Na njegovom odru bilo je mnogo vijenaca, bila je njegova fotografija koja ga je prikazala veselog lica kakvog smo ga pamtili. Na lesu je bila i "Medalju rada".
Na kraju svog života Luka je našao svoj mir na groblju u rodnom Podgoraču neposredno kraj Grobnice grofa Pavla Pejačevića, povijesno najglasovitijeg stanovnika Podgorača. Zbog grofova Pejačevića išao sam i naizložbu, koja se održavala lani u Zagrebu, kako bi Luki poslao neke materijale o toj obitelji. On je dosta vremena, kada je bio bolestan, izučavao grofove Pejačević od kojih je Ladislav bio i Ban Hrvatske.
Kada se gleda Podgorač iz groblja, koje je na uzvisini, onda se vidi ostatak zgrade vodotornja i kupališta, gdje su djeca iz sela za vrijeme života vlastele morali ići petkom na kupanje. To mi je ispričao Lukin rođak.
Na kraju svog života Luka je našao svoj mir na groblju u rodnom Podgoraču neposredno kraj Grobnice grofa Pavla Pejačevića, povijesno najglasovitijeg stanovnika Podgorača. Zbog grofova Pejačevića išao sam i naizložbu, koja se održavala lani u Zagrebu, kako bi Luki poslao neke materijale o toj obitelji. On je dosta vremena, kada je bio bolestan, izučavao grofove Pejačević od kojih je Ladislav bio i Ban Hrvatske.
Kada se gleda Podgorač iz groblja, koje je na uzvisini, onda se vidi ostatak zgrade vodotornja i kupališta, gdje su djeca iz sela za vrijeme života vlastele morali ići petkom na kupanje. To mi je ispričao Lukin rođak.
Pred odrom Luke i na misi u župnoj crkvi
Sv Nikole molili smo: Pomolimo
se, Bože, tvoj Sin nam je Put ,Istina i
Život. Pođi, kršćanska dušo s ovog svijeta u ime
Boga Oca svemogućega.
Za trajno sjećanje na našeg Luku dodajem još kiticu od Tina Ujevića:
Za trajno sjećanje na našeg Luku dodajem još kiticu od Tina Ujevića:
Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo, stvorena:
za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korjena
Joža 20.1.2015
Krasno ste opisali mojeg tatu. Veliko Vam hvala. Sigurna sam da bi se i njemu jako dopao Vaš tekst.
OdgovoriIzbrišiIvana