Sjećanje na Luku Ivančić 1940-2015

  

 "Otišo je otac moj polako“ ( Glazba K.Slabinac ,tekst Ž. Krznarić)

Vozimo se  po „Slavoniki“, prema  Podgorač-u   i pomalo sjetno vračaju mi se sjećanja na prvi posjet tom selu prije pedeset godina. Podgorač se danas ne naziva  više selo, nego to je  Općina. U zimi  1963. Luka nas je pozvao na kolinje u to svoje rodno selo.  Mi smo se  radovali, ali  su se radovali našem dolasku  i domaćini . Kada smo bili mladi, posjet Podgoraču bilo  ljeti ili zimi, bio je za nas tada studente veliki  izlet, jer smo  uživali u  svemu,  a naročito  Lukinom  veselju,  kada  nam je pokazivao djedovo gospodarstvo, dvorište,  konje,  blago, svinje  i sve ono pravo slavonsko,  što je danas ostalo samo u nečijem sjećanju. Poslije se stalno kod Luke iz njegovih priča, osjećala    sjeta,  za  životom kojeg nije mogao, a htio je  živjeti,   u svom rodnom selu.  Podgorač  Općina  ima bogatu povijesthttp://hr.wikipedia.org/wiki/Povijest_Podgora%C4%8Da,  koju valja pročitati,  kako bi se shvatila  Lukina nostalgija. 

Ne znamo koliko je pamtio oca Filipa, koji je poginuo u drugom svjetskom ratu.  Majka Terezija se preudala i živjela s  mlađim bratom Zvonkom u drugom selu Kršinci, a on je  živio kao dijete  s djedom Lukom i obiteljima stričeva Ivana i Steve, koji su  ga  bezgranično voljeli.  Išao je u pučku  školu u Podgorač i Valpovo.

Valja  istaći, kako je u Valpovačkom godišnjaku od 2000.  dipl .ing Nives Brajaković   sadržajno opisala povijest  Podgoračkog vlastelinstva,  gdje se vidi,  kako su stanovnici Podgorača  u XIX i XX vijeku bili  izloženi  mnogim  tragičnim događanjima. Ti događaji su i  dio povijesti Hrvatske , Slavonije i Lukina života,  o kojima  nam je on nekada i pričao. 

Sadašnji  posjet 14 siječnja 2015.Podgoraču  je  bio vrlo tužan i bolan.  Došao sam zajedno s  Vladimir Tonkovićem , Nedeljko Kujundžićem   na   pogreb  našem  dragom Luki, kojeg neki  poznaju iz pučke  škole,  neki iz  srednje  škole, a neki iz studija i  radnog vijeka, kojeg je  u većini  proveo izvan domovine u  Zenici sa   suprugom Vericom i djecom Olgom i Ivanom. Brat Zvonko u suzama  i boli nam je na karmini,   tako lijepo opisao Lukin  život i radosti, koju  mu je donijela njegova obitelj, a naročito  unuci Frano i Tara.

                                          Luka donji red,  prvi  desno . Apsolventsko  putovanje u Pariz 1964.

Mnogi nose lijepa  i ugodna sjećanja na Luku. Tako Meze Ljudevit  priča: “Luka nam se pridružio negdje u šestom razredu osnovne škole u Valpovu. Stanovao je kod tete Ane udate Čaušić. Uočili smo njegovu ljubav za crtanje, a slušali i njegove priče o Podgoraču,  za kojega je eto ostao vezan dovijeka. U slobodnim aktivnostima u osmom razredu bili smo u tzv. fizičkoj grupi, jer nas je vezalo zanimanje za prirodu i tehniku. Mene je zanimala i povijest pa sam se aktivirao i u povijesnoj grupi. Ne sjećam se koji je bio njegov drugi izbor. Sklonosti za tehniku i povijest usadili su nam naši nastavnici kojih se i danas rado sjećam, primjerice, nastavnicu kemije danas još živuću Stanku Vegar, buduću suprugu generala i ministra Martina Špegelja. Njegovala je praktičan pristup kemiji,  kakav nisam sreo do danas, prateći školovanje djece  i mlađih rođaka. Svakom od nas osigurala je “mini laboratorij” tj.  kutiju s priborom, par epruveta i nešto kemikalija od željezne piljevine, sumpora u prahu, permanganata,  alkohola. Pokuse nismo samo gledali na katedri, nego smo ih paralelno i sami izvodili. Povijest nas je  učio, prije nekoliko godina preminuli prof. Vilko Čuržik, zadnji razrednik i entuzijast za zavičajnu povijest i inicijator za osnivanje zavičajnoga muzeja u Valpovu. Uz put rečeno, mi u povijesnoj grupi smo se i fizički naradili oko prikupljanja,  čišćenja i sortiranja eksponata,  kao i pripreme prostora za muzej u valpovačkom dvorcu,  koji je konačno otvoren, mislim 1957 godine. Radi egzistencijalne “perspektive” umjesto u gimnaziju, upisao sam se u Tehničku školu u Osijeku. Za razliku od Luke  upisao sam elektrotehnički jer kemijski odjel još nije bio otvoren. Par mjeseci nakon toga, otvorio se kemijski odjel i odmah sam se prebacio  u njega  i završio u njemu  srednje  školovanje. Tu negdje su prestali moji kontakti s Lukom. Inače sam za  vrijeme  školovanja u srednjoj škole prakticirao u Belišću u kemijskim pogonima tvornice tanina, suhe destilacije drveta i tada početnoj izgradnji tvornice polu-kemijske celuloze te zaključio ili umislio, da sa samo stečenim znanjem u školi ne bi mogao biti dobar tehničar, te sam poželio usavršavati se na fakultetu . Tu sam se ponovo sreo s Lukom i saznao da je i on kemičar. Na fakultetu se nismo toliko intenzivno družili. Ponovo smo se sreli i popričali na pretprošlom susret u Zagrebu, dok je još mislim bio u Bosni. Na prošlom susretu smo kao zajednički interes otkrili izradu rodoslovlja svojih obitelji. Kako je on svoje radio “pješke”, dogovorili smo se da mu ga prebacim u računalni rodoslovni program i tako je započelo dopisivanje koje je trajalo nešto manje od godinu dana".
  

Luka je silno   želio nastaviti  školovanje u Zagrebu u Tehničkoj  školi na odjelu elektro smjer,  ali taj smjer je bio popunjen i završio je na kemijskom odjelu,  gdje sam ga ja upoznao 1956. godine. Nakon završetka Tehničke škole i Tehnološkog fakulteta u Zagrebu kao diplomirani inženjer radio je u "Saponiji" Osijek a stanovao u Belom Manastiru. Tu je osnovao obitelj s Vericom, gdje im se rodila kći Olgica. Zbog  zajedničkog zaposlenja  Luke i Verice te dobivenog stana,  sele se  u  "jeftinu" Zenicu, jer tada stanovnici Zenice nisu plaćali grijanje!!?? Obitelj se  povećava jer se im rodila  Ivana.  Čudne li koincidencije,  on je ipak bio na kraju obrazovanja povezan sa elektro strukom,  jer   je radio u energetskom kompleksu za   željezaru i grad Zenicu na pripravi vode i goriva. Omekšavanje, demineralizacija i deionizacije vode su vrlo složene kemijske reakcije i procesi , koje su Luki postale okosnica strukovnog djelovanja. Bio je istinski pravi  diplomirani  inženjer strukovan i stručan u svom pozivu, što je nama  i prije  bilo jasno,  jer smo za vrijeme školovanja i studija  često koristili njegove teke, koje su bile iscrpno napisane i pune  preglednih skica i  crteža. Prijavio je sedam inovacije, za koje nije htio primiti novčane naknade, jer je tvrdio, kako je to dio njegova posla. U to vrijeme došla je vlakom velika količina cijevi za  željezaru iz Rusije. Luka  nije htio potpisati dostavnicu, jer nije odgovarala traženoj specifikaciji. Nastao je  veliki spor, koji je doveo do komplikacije, zbog čega su ga  čak nazvali iz ureda predsjednika SFRJ. Tito je telefonski  razgovarao s Lukom. Odgovorio  mu je: "siguran  sam kao inženjer u moj postupak" i dodao napomenu, kako je završio fakultet u Zagrebu. Nakon isprike sa ruske strane, jer je došlo do zabune, budući je pošiljka bila namijenjena za  čeličane u Orsku kraj Urala, Luka je dobio  "Medalju rada" državnu prestižnu nagradu.  
Luka je nosio mnoge vrline,  na koje može biti ponosna njegova Obitelj. Povratak u Požegu za vrijeme Domovinskog rata 1992. nije bio ni fizički ni financijski lak, time da su  još  k tome došle i bolesti koje strpljivo  nosio. Iz Zenice se iselilo ili su iseljeni pretežni dio  Hrvata koji su  živjeli u tom gradu. 
Kada sam ga prije  pet godina, vidio na proslavi 50. Obljetnice velike mature i 50. Obljetnice upisa na Tehnološki fakultet u Zagrebu  sa suprugom Vericom , bio je jako radostan, da  se opet vidimo nakon tako dugog vremena. Luka  je   čak donio kao spomenar iz  srednjo-školskih  vremena  svoju teku iz „SKI“ (Strojevi kemijske industrije), koja je tako pregledno bila  napisana, da čovjek ne vjeruje. Pričali smo o svemu i svačemu: primjerice nalivpero „Pelikan“ i logaritamsko  računalo „šiber“ bili su na kemijskom odjelu  predmeti prestiža, a danas ih đaći ne znaju koristiti. Mi smo zapravo bili školovani  u Tehničkoj  školi da budemo šefovi pogona. Profesori su nam bili inženjeri, koji su stekli svoja iskustva baš u tvornicama. Njegove kolegice Milica, Nada, Dejana i Blaženka iz IV c razreda  KO Tehničke  škole;  opisale su mi Luku ovako: "posebno talentiran, drag mladić, miran i tih, samozatajan u svemu, skroman solidan i krasan  čovjek".
Poslije te 2010. smo  nešto više komunicirali  telefonom ili pismima. Poslao mi je  crteže dvorca u Podgoraču i  Valpovu: 

 Jasno da smo na tim proslavama, evocirali mnoge uspomene, kroz  gledanje  mnogih  fotografija koje je Luka snimao . On je već tada imao je fotoaparat na čemu  mu moramo biti jako zahvalni, jer nam je  fotografijama „obilježio“  našu mladost.

Na njegovom odru bilo je mnogo vijenaca,  bila je  njegova fotografija  koja ga je prikazala veselog lica kakvog smo ga pamtili. Na lesu je bila  i "Medalju rada".
 Na kraju svog  života  Luka je našao svoj mir  na groblju  u  rodnom Podgoraču  neposredno kraj Grobnice  grofa Pavla Pejačevića,  povijesno najglasovitijeg stanovnika Podgorača.  Zbog  grofova Pejačevića  išao sam i naizložbu, koja se održavala lani u Zagrebu,  kako bi Luki poslao neke materijale o toj obitelji. On je dosta vremena, kada je bio bolestan, izučavao  grofove Pejačević od kojih je Ladislav bio i Ban Hrvatske. 
Kada se gleda Podgorač iz  groblja,  koje je na uzvisini, onda se vidi ostatak  zgrade vodotornja i kupališta,  gdje su djeca iz sela  za vrijeme života vlastele morali ići  petkom na kupanje. To mi je ispričao Lukin rođak.

 Pred odrom Luke  i na misi u župnoj  crkvi  Sv Nikole molili  smo: Pomolimo se, Bože,  tvoj Sin nam je Put ,Istina i Život. Pođi,  kršćanska  dušo s ovog svijeta  u  ime Boga Oca svemogućega. 

Za  trajno sjećanje na našeg Luku dodajem još  kiticu od Tina Ujevića:

 Leti  ko lišće što vir ga vije,

za let si, dušo, stvorena:

za zemlju nije, za pokoj nije

cvijet što  nema korjena

Joža 20.1.2015