Održivost kroz bioregionalizam.

1. Uvod. 

Danas nam je omogućeno da na  satelitskim televizijskim programima gledamo što se događa na bilo kojem mjestu na Zemlji. Primjerice,  ponovno izabrani kineski predsjednik Xi-Jinping uspostavio je novu organizacijsku strukturu državnog vodstva te naredio  ministru za okoliš Li Ganjieu  da krene u rat protiv onečišćenja. Prošle godine u Pekingu  je prosječna koncentracija  lebdećih štetnih čestica PM 2,5  (< 2,5 μm)  smanjena na 58 mikrograma po kubičnom metru od gotovo 90 u 2013.  godini što je još daleko od razine 10 mikrograma koliko preporučuje Svjetska zdravstvena organizacija. Za ilustraciju,  lebdeće  čestice u  Zagrebu  2015. godine  u Đorđićevoj ulici  kretale su se dnevno od 23 mikrograma po kubičnom metru. Moglo bi se narediti i gradonačelniku Bandiću - samo tko - da smanji onečišćenje zraka u Zagrebu! Pa naređuju  mu  najprije građani!

Ovaj uvod nisam napisao  kako bismo razmatrali problem onečišćenja atmosfere nego ulogu socijalne i društvene komponente u društvu za stvaranje održivosti. Naime, održivost proizvodnje i potrošnje ljudskih dobara  uzajamno je vezana na gospodarstvo, okoliš i organizaciju ljudi u društvu. U rješavanje ekološke klimatske krize treba uključiti kolektivne ljudske napore.

                             Ogorčenost ljudi,  jer je nepotrebno  posjećeno stablo višnje.  

 U svijetu postoje mnoge  sociološke empirijske  studije koje obrađuju problem kako natjerati ljude da se ponašaju osviješteno glede  zaštite okoliša. Prema tome i  sociolozi su pozvani da se uključe u probleme  održivosti i onečišćenja okoliša. S druge strane održivost ne treba svoditi samo na ekološku razinu. Sociolog  Vladimir Lay zagovara koncept integralne održivosti. Prema tom nacrtu, integralna održivost ima četiri stožerne dimenzije:  biološko-ekološku, ekonomsku, sociokulturalnu i  političku. Kako bi se moglo govoriti o integralnoj održivosti potreban je kako-tako uravnotežen međuodnos svih komponenti.

2. Problem plastičnih vrećica. 

Navodim prvi primjer sociološke empirijske  studije iz Njemačke. Odnosi se na problem plastičnih vrećica. Proizvodnja i uporaba plastike kontinuirano raste od svog otkrića i dostiže godišnje oko 220 milijuna tona širom svijeta  od čega se oko četvrtine potroši u Europi. Za proizvodnju plastike potrebni su neobnovljivi resursi poput nafte, etilena i ugljena.  Ekstrakcije tih resursa iz Zemljine utrobe donose  štetne posljedice, čemu se priključuje i nedovoljno raspadanje plastike koja ostaje u okolišu do 500 godina. Velika količina plastike skuplja se po oceanima gdje ima opet štetni utjecaj na morsku floru i faunu. Kad jedemo ribu postoji vjerojatnost da jedemo i plastiku. U sjevernom Pacifiku plivaju ostaci plastike na površini veličine kao centralna Europa.

Napravljen je sociološki eksperiment - građanima diljem Njemačke podijeljeno je 6000 kartica na kojima je opisan taj problem s morskim ribama. Sugerirano im je da se odreknu plastike čime će spriječiti proizvodnju 185.000 tona i spriječiti bolesti srca. Građani  su zamoljeni da  opišu kako se ponašaju u domaćinstvu s  plastičnim vrećicama i da ocijene težinu zadatka  odricanja od plastike ocjenom od 1 do 7.

Anketirani građani su uglavnom naveli kako svoje namirnice nose u vrećicama od tkanine, ruksaku ili košari. Neki su pak odgovorili da uopće ne upotrebljavaju niti kupuju plastične vrećice bilo koje vrste, niti kupuju robu u plastičnoj ambalaži. Zadatak se smatra prosječno težak ocijenjen s ocjenom od 2,57 do 5,3.

3.Gdje treba živjeti?

Drugi je  primjer kako naši sociolozi razmatraju pitanja održivosti. Tema je obrađena u članku MJESTO ŽIVLJENJA I INTEGRALNA ODRŽIVOST - VITALNOST LOKALNOG U GLOBALIZIRANOM SVIJETU. Autori; Marija GEIGER, Zdenko ZEMAN, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb

Tema članka  je bioregionalizam kojim se želi prikazati prednosti življenja u zavičaju ili domu u kojem se  čovjek rodi.

Bioregionalizam je kao  pojam u  isti mah vrlo jednostavan i vrlo kompliciran. Jednostavan zato što su sve njegove komponente neskrivene, svuda oko nas, baš tu gdje živimo. A vrlo je kompliciran jer je u tolikom neskladu s današnjim načinom gledanja na svijet da se mnogim ljudima isprva mora učiniti ili odveć ograničavajućim i provincijalnim, bizarno nostalgičnim,  naivno utopijskim ili naprosto irelevantnim. O toj temi razgovarano je s ljudima na terenu  u Kuterovu pokraj Otočca.

Odgovori izgledaju približno ovako: - Ja nikad nisam volio živjeti u gradu. Meni je Kuterevo ljepše, bolje, kvalitetniji život imam u Kuterevu negoli u Otočcu. - Nigdje ne volim bit kaj u Kuterevu... Svugdi je lipo, ovdi je najlipše. - Volim Kuterevo. Sad sam se navikla. Ne bi išla ni u Ameriku … Ne moram se sekirat…Vidim na televiziji,  gdje je puno naroda. Ne moram se bojat jel' sam kuću zaključala, jesam li pod ključem, izađem, nema tol'ko prometa. - Meni se sviđa jelova šuma … Onaj miris. Pa, recimo, brda.  Ja ravnicu ne bi mogla podnijet. I ne bi mogla zamislit kuće  nanizane jedna do druge.

Navedeni iskazi upućuju na pozitivne aspekte seoskoga života koji su nerazmrsivo povezani sa značajkama očuvane i zdrave prirode: ljepotom krajolika, sigurnošću života.

Raščlanjujući nemale probleme lokalnih zajednica u Češkoj nakon pada komunizma,  sociolog Jan Keller ističe da je učinkovita adaptacija centraliziranim režimima u socijalističkom sustavu snažno ometala i potiskivala osjetljivost na lokalne posebnosti. Dobro prilagođeni autoritetu države građani su  odustajali od odgovornosti prema lokalitetu gdje žive, a ta je pasivnost   ruku pod ruku s odustajanjem od odgovornosti osjetno oslabila ili čak posve zapriječila suradnju pojedinaca. Ti su pak procesi neizbježno rezultirali zamjetnim društvenim i ekološkim štetama, inzistira Keller: ljudi su izgubili intimnu povezanost s vlastitim okružjem; više ne znaju kako upotrijebiti lokalne resurse; postaju sve ovisniji o silama koje su sve udaljenije od njihovih neposrednih briga i interesa itd. Na koncu, njihov lokalitet postaje privremeno zaustavljalište na koje se uvoze dobra i s kojeg se izvoze otpaci.  Po mišljenju Jana Kellera zagovornici bioregionalizma upozoravaju na potrebu za mnogo intimnijim i specifičnijim teritorijem s kojim se ljudi mogu zbiljski povezati i vidjeti rezultate vlastitih napora. Društveni odnosi bivaju jasno i blisko povezani tek na bioregionalnoj razini.

Po riječima sociologa R. Thayera bioregionalni  se pristup može definirati jednostavnim skupom aksioma: Ljudi koji ostaju u mjestu mogu ga dublje upoznati. Ljudi koji poznaju mjesto mogu se o njemu dublje brinuti. Ljudi koji se brinu o mjestu vjerojatno će ga bolje zbrinuti. A ljudi koji zbrinjavaju mjesta su ključ za budućnost čovječanstva i svih živih stvorenja.

4.Vočka višnja povezuje ljude u naselju.

Treći slučaj bioregionalizma je ogorčenost građananaselja Vrbani iz Zagreba na  komunalno poduzeće,  jer je nepotrebno  posjeklo stablo višnje  koje su doživljavali kao svoje dijete.  Mnogi stanari okolnih zgrada rasli su zajedno s tom voćkom.