Zemljotres i krave

Zemljotres od 6,2 magnitude po Richteru 29. prosincu 2020. u 12 sati i 12 minuta s epicentrom u Petrinji prouzročio je kataklizmu, neviđenu u našoj zemlji, koja je dovela do ljudskih žrtava i rušenja zgrada.

/                        

                                               Izgled  Petrinje nakon potresa  

Prošlost. 

 Miljenka, Beba, Biserka i Zvezdana krave su iz sela Gora 8 km udaljenog od Petrinje. O njima su vodili brigu njihovi vlasnici, koji su živjeli u obitelji, djed Blaž, baka Barica, sin Zlatko, snaha Katica i dvije kćeri školskog uzrasta, Ljubica i Ankica. Te su krave bile glavna proizvodna jedinica te obitelji, koja je skladno živjela do početka nesretnog Domovinskog rata 1991. g.  No tada je sve krenulo na loše. U rujnu su Srpske postrojbe (četnici i JNA) protjerali Hrvate i krave iz njihovih dvorišta od Petrinje do Gline te su im porušili njihove domove, štale, sjenike i sakralne objekte. Selo Gora ima svoju bogatu povjesnicu još od templara. U starim dokumentima mjesto se prvi put spominje 1201., a na popisu župa Zagrebačke biskupije je od 1334. g.  

Mnogo je događaja proteklo u tom prohujalom vremenu, koje sada ponovno obnavljamo u našoj memoriji. U ranoj fazi rata Crveni križ je vodio brigu o tim izgnanim žrtvama. Prvi prognanici iz Petrinje i okolnih sela završili su u Samoboru. Tada sam radio u Crvenom križu Samobor kao predsjednik. Rekli su mi: „Idite pogledati kako su se snašli prvi prognanici smješteni u selu Klokočevac kod obitelji Branke Špelko.“ Otišao sam i vidio žalosnu i utučenu obitelj Tominović. Baka Barica mi je tada rekla: „Bilo bi nam lakše da znamo što je s našim kravama.“ „Gdje su krave?“ pitao sam ih. „Mislimo da su u Sv. Ivanu Zelini“, rekla je baka nesigurno. Organizirali smo dovoz njihovih krava, pa smo ih smjestili u normalne štale, u kojima je i ranije bilo blago. Bilo je to veliko veselje kada su vidjeli svoje krave. Već su drugo jutro baka Barica i djed Blaž odveli krave na pašu. Nakon nekoliko sam ih dana opet posjetio. Pitao sam ih kako su, a oni su mi rekli: „Dobro je, ali ne znamo kamo s mlijekom.“ Otišao sam na tržnicu, pa sam im pribavio dozvolu za prodaju mlijeka, sira i vrhnja. No, bili su tužni jer su preko UMPROFOR-a dobili slike svog dvorišta, srušene kuće i štale. U doba progonstva umro je djeda Blaž, a unuka Ljubica se udala. Bio sam na toj svadbi u Sisku i na rastanku mi je baka Barica darovala jedan ručnik i stolnjak. Nisam dar htio primiti, no baka je bila uporna: „Uzmite, da imate uspomenu na naše nošnje, jer ne znamo hoćemo li se ikada vratiti kući, u naše selo Gora.“ Rasplakali smo se oboje. Kad su Petrinja i selo Gora u kolovozu 1995. oslobođeni, obitelj se, zajedno sa svim kravama – Miljenkom, Bebom, Biserkom i Zvezdanom – 1998. g. vratila na porušeno dvorište. Taj povratak na svoje dvorište bio je postupan, preko mjesta Nebujana, Letovanića i Donje Mokrice. Kuću je obnovila država, a novu štalu su izgradili sami. U proteklih 30 godina umrli su i otac Zlatko i baka Barica, na čijem sam sprovodu bio.

  Sadašnjost.

 

Danas su u njihovom dvorištu, u štali, neke druge krave, koje su se izlegle od krava iz ratnog progonstva. Ankica mi s ponosom imenuje svoje sadašnje krave: Maja, Bela, Goluba i junice Pisava i Liza. „Imamo pet krava, a štala je dobro armirana i ostala je neoštećena“, govori ona. „Dobro smo, žive smo i krave su dobro podnijele zemljotres“, kaže Katica čija je jedna krava ozlijedila nogu, ali ništa nije polomljeno, hvala Bogu. Katica mi je rekla i da je u velikoj depresiji, da ne može spavati od silnih potresa koji periodično i dalje traju. „U prvim danima nismo znali kamo s mlijekom, pa smo ga izlijevali“, rekla je tužno, no već kod sljedećeg poziva rekla mi je da rade sir i da imaju svoje mušterije kojima ga Ankica redovito dostavlja. Bravo, proizvodnja je krenula. Obnovljene zgrade, kuća i štala, izdržale su ovaj potres samo sa srušenim dimnjacima i jednim dijelom krova. To su sanirali ljudi koji su došli iz svih krajeva Hrvatske u to nastradalo područje kako bi priskočili unesrećenima. Štala koju su sami podigli, čvrsta, armirana, izdržala je potres. Na kraju, krave su na sigurnom. Ali tu priči nije kraj. Ankica mi kaže da im divlje svinje, koje su se namnožile u prostoru koji je još pod minama zaostalim od rata, čine veliku štetu, jer ruju po livadama u potrazi za crvima i ostalim životinjama koje žive pod zemljom. U ovoj „filmskoj“ priči glavni su likovi i krave i ljudi. Danas, kad se u „radnju“, uz porušene kuće, ubacilo novo zlo – pandemija Covida – krave koje daju mlijeko postaju dominanti čimbenici. Rat između država koji se vodio u Americi u 19. stoljeću, što gledamo u filmu „Prohujalo s vihorom“, može se usporediti s našim ratnim i zemljotresnim i pandemijskim zbivanjima. Usporedimo li ta dva događanja, ova je priča ista, ako ne i veća poslastica za filmske stvaratelje. U toj priči krave postaju ne samo filmski „likovi“ nego i gospodarstveni i ekološki faktori. Nakana ovog bloga je poticanje ljudi, u proizvodnji i potrošnji, na održivost. 

Spomenut ću dva elementa utjecaja na okoliš i aspekte okoliša (vidi normu HRN ISO 14001) koji su vezani uz krave. Djelovanje stajskoga gnoja najpotpunije je, jer on biljkama daje: mikroorganizme, sve potrebne mineralne tvari u prikladnom omjeru, te mnogo prhke organske tvari ili humusa koji popravlja fizikalna svojstva tla. Krava koja pase travu i daje mlijeko, najrentabilnija je i najekološkija primjena Sunčeve energije. Krava je stroj snage 700 W, koji radi od 0 do 24 sati, stvara godišnje prosječno jedno tele. Radno mjesto uz kravu je rentabilna investicija koja je primjerena u sadašnjem gospodarstvenom stanju u prostoru od Siska do Gline.

Na kraju pamtimo  još i ove podatke vezane uz krave: prosječno jedemo 13 kg govedine i 88 L mlijeka ,9kg  sira i  putra.

Usput neka bude zabilježeno i malo veselja: Danas slavim 80 -i rođendan. Ovo je deseta godina kako pišem ovaj blog te pozdravljam sve svoje  čitatelje   širom svijeta i želim im zdravlje.