A.Pastiri na Himalaji
Na televiziji sam gledao dokumentarni film o nebeskoj himalajskoj rijeci Brahmaputri. To je rijeka dugačka 3848 km, izvire u planinskom masivu Himalaje, a ulijeva se u Bengalski zaljev s deltom veličine Hrvatske. Stanovnici tu rijeku nazivaju „majkom svih voda“.Tok rijeke kreće se od 20 000 do 100 000 m3/s. Život stanovnika uz tu rijeku na Himalaji divan je primjer održivosti koju ja „protežiram“ u svojim objavama na ovom blogu.
Njih bismo mi, koji živimo na industrijski način, nazvali
zaostalima, jer još uvijek oru drvenim plugom, ječam ručno melju kamenim mlinom
i žive pretežno od koza i jakova. Životinje im daju hranu, odjeću, obuću te
pokrov za šatore. Kada bi njihov način života nacrtali na imaginarnom pravcu održivosti od ništice do sto, oni
bi bili na početku tj. na ništici ili nuli. No, kad se bolje pogleda taj način
života, onda bismo se mi koji mislimo da smo napredni morali zamisliti, da ne
kažem posramiti prema majčici Zemlji.
Zašto bi naš način
života bio vrjedniji prema okolišu na Zemlji, čije se promjene klime sada
trebamo bojati. Stalno slušamo kako moramo mijenjati način života, a zapravo se
više vremena troši na organiziranje svjetskih skupova političara i znanstvenika
nego na korisne svrsishodne lokalne akcije.
U tom filmu prikazane su žene (izgleda da ih muškarci
eksploatiraju!?) kako muzu koze, kako pripremaju putar, maslo od mlijeka,
dalje, vide se kako hodaju po tim pustim predjelima mršave zemlje, tražeći suhe
komade izmeta od životinja koji im služe kao gorivo za kuhanje. Usput, jakovi
im služe kao „živa sila“ u poljoprivredi, u transportu, a od dlaka prave
tkanine. Vode Brahmaputre tijekom godina stalno mijenjaju svoj tok, što ovisi o
vremenskim prilikama i otapanju ledenjaka na Himalaji. Reklo bi se da stalno
moraju svladavati nove nepoznanice.
B.Naši pastiri
Usporedimo li nastavak razmišljanja s našim prilikama
pandemije, gdje nam ovaj virus služi kao ogledalo, gdje se vidimo, svatko za
sebe, ali i čitave obitelji i globalna društva. Izbačeni smo iz našeg normalnog
načina života te izmišljamo primjerice „preživljavanje“ s kavom za van (coffee
to go). Na svim se mjestima, i svi ljudi, od najviših političara do građana na tržnicama,
diskutira o traženju održivog načina života, gdje se sučeljavaju interesi
različitih djelatnosti ljudi – od političara, trgovaca i ugostitelja do
seljaka.
Pastiri su najedanput poželjni, jer ih stožer za borbu
protiv kovida nigdje ne spominje! Konstatiramo kako smo zapustili domaće
životinje, koje je narod od vajkada nazivao blagom i koje su nama, kao i
navedenim narodima Himalaje, bile izvori egzistencije.
Kada na našem prostoru vidimo nekog pastira koji se brine
oko životinja, to doživljavamo kao neuspjeh tog čovjeka. Nije uspio u životu!
No pogledajmo malo pozornije. Dobar pastir je i biblijski pojam[i].
U mom susjedstvu živi Ivanka, stara 82 godine, s dvanaest koza i jarcem.
Poznaje sve veterinarske „tajne“ oko koza, osobito kada ležu jarad. Njezina
najdraža rodbina je tu negdje u obližnjem gradu ili su otišli u široki svijet,
koji im pruža drugačiji način života. Ne, nije nezbrinuta, ima mirovinu i kada
nazove mobitelom, oni koji su najbliže doći će pomoći. Štoviše, naučila je
unuku koja studira, musti koze, što smatra osobnim velikim edukacijskim
pothvatom. Jer na koncu, traže se nova znanja i nove vještine, što sada stalno
slušamo na TV-u. Iako ima dosta staračkih tegoba smatra da su joj koze
ekonomski, emocionalni i duhovni lijek. Ona komunicira i s ostalim svojim
životinjama (mačke, pas, kokoši) i nije usamljena.
Jedno popodne bio sam s njom. Tjerala je na pašu svoje stado
koza. Koze je slušaju i „poštivaju“, odazivaju se kada ih se zove imenom. Čuo
sam kako ih zove: Gita, Rona, Mila, Tesa, Mini i Pika te jarac Ben. U tom stadu
postoje i mali jarići stari od četiri dana do tri tjedna. Jednog malog jarića
koji se izlegao prije četiri dana Ivanka je uzela u ruke i nosila, no majka
Mini slijedila nas je u stopu, vjerojatno se bojeći da ću, za nju stranac,
uzeti njezino mladunče. Zgodno je gledati te male jariće kako se svi žele,
gurajući se, popeti na neki panj.
U šumi za koze ima (dok je kopno) dosta hrane kao što je
lišće kupina, te lišće velikog štetnika za drveće – bršljana. O bršljanu kao i
o kozama sam već pisao. vidi također link[ii]
Ivanka je ekološki osviještena i ne da Benu da guli koru s
nekog stabla. Na tlu ima dosta lipice, koja se naziva i kapica. Ivanka ima
škare i kupi tu lipicu prisjećajući se vremena kad je kao djevojčica išla s
kravom na pašu pa je kravi kraj kukuruza sakupljala bolju pašu da bude što
prije sita. Roditelji su išli gledati je li uništila neko batvo kukuruza, jer
je brzo napasala krave. Stroga roditeljska kontrola pokazala je kako nije
napravila nikakav kvar. Ivanka mi je rekla da joj je taj običaj sakupljanja
dodatne sočne trave i drača za krave ostao još od mladosti. Slično se ponaša i danas
s kozama.
Kada smo se rastajali dala mi je kozji sir koji je
pomiješala sa suhim čremušem (?!). Postoji jedan predio šume u našem kraju koji
ljudi nazivaju „Jaderkom“ gdje raste mnogo čremuša, sremuša, ili medvjeđeg
luka ( lat Allium ursinum) Ta se biljka sada sakuplja i dobra je za izradu umaka i različitih
salata. No, treba paziti da se njeno lišće ne zamijeni lišćem otrovne đurđice
ili mrazovca, koji uopće ne mirišu na češnjak kao što čremuš miriši. „Vidiš,
ovaj čremuš je dobar i mora ga se posušiti i pomiješati s kozjim sirom“, govori
mi na rastanku, pa uz osmijeh dodaje: „Ajd'mo u Jaderki (kad izraste) pobrati sav čremuš,
posušiti ga i ponuditi Podravki ili Vindiji kao sirovinu!“ Ivankin model
razmišljanja dosta je rijedak, jer smo previše orijentirani na turizam i sada
na „coffee to go“. Nas dvoje sa godinama 80+ na prvoj smo crti održivosti!
[i] Evanđelje
po Ivanu 10.14 i Pj 4.1
Nema komentara:
Objavi komentar