Industrijska arheologija cementare Croatia-Sloboda

U Podsusedu  kao podrtina leži   zdanje nekadašnje cementare.  Kuda spada sada ta ruševina, koja je bila tako važna za građevinarstvo u prošlom stoljeću?  Ona spada u tzv industrijsku arheologiju.

Industrijska arheologija  je sustavno proučavanje materijalnih dokaza povezanih s industrijskom  prošlosti.  Ovi dokazi,  industrijske baštine , uključuju  zgrade, strojeve, artefakte, mjesta, infrastrukturu, dokumente i druge predmete vezane uz proizvodnju , rudarenje, prijevoz i izgradnja proizvoda. Nešto od naše industrijske baštine imamo pohranjeno u Tehničkom muzeju u Zagrebu, a valja istaći veleban trud stanovnika Rude kraj Samobora koji su revitalizirali, kao turističku atrakciju  jedan dio rudnika bakrene  rudače  „Sv Barbara“ .

Na tvornicu cementa  sam emocionalno vezan,  jer sam ju 1956. posjetio   kao pučkoškolac. Silan dojam je ostavila na mene, velika rotaciona peć i veliki kuglični mlinovi. Poslije je cement meni bio jedan od predmeta rada. Preko interneta doznajem,  kako je tvornicu cementa u Podsusedu osnovala  židovska obitelj Mandl 1867. koja joj je dala naziv “Croatia“. Zadnji vlasnik je bio unuk imenom Felix, koji je ostao u Jugoslaviji  do 1951. Imao je  životne drame s GESTAP-om s ustašama i komunistima, zbog podrijetla i vlasništva nad cementarom. Židovskih je korijena, ali po nacionalnosti je bio Hrvat. On je otišao, nakon što je bio zbog nacionalizacije cementare  u zatvoru (Lepoglava)  u Keniju i tamo je djelovao u cementnoj industriji  „Bamburi-Cement“. Napisao je knjigu : „Usprkos svemu ostaju sjećanja“,  koja nije prevedena na hrvatski. Stara cementara radila je po tzv. „mokrom postupku“ s prašinastim  ugljenom ,  dok je 1973 izgrađena dodatna nova linija s  suhom tehnologijom i plinom kao gorivom. No godine 1987. dolazi stečajni  upravitelj i tada započinje privatizacija i pretvorba čitaj prodaja  opreme  zgrada i zemljišta.

Zašto je zatvorena cementara?  Najprije,  za   valjan odgovor   dodat ću,  kako sada čitam  knjigu: „Misliti, brzo i sporo“(Mozaik knjiga 2013 -536 str.) koju je napisao psiholog  Daniel Kahneman   dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju. On obrađuje  modele razmišljanja kod donošenja bilo kojih  odluka, gdje spominje,  kako u mozgu postoje dva sustava: Sustav 1 koji brzo misli i Sustav 2 koji mora sporije misliti. Sustav 1 radi automatski i brzo s malo napora , dok Sustav 2 usmijerava pozornost  na naporne mentalne aktivnosti.  Primjerice,  lako je pomnožiti  2x2,  ali to ne ide lako, ako se traži rezultat množenja 17x 24. Ili  rečeno nogometnom frazeologijom:  Sustav 1 panično nadređuje  „udari loptu što prije i što dalje“ , dok Sustav 2  naprotiv, kaže nogometašu  „stani na loptu“. Psiholozi su  mjerili potrošnju glukoze  u mozgu i kada se uključi Sustav 2  dokazali su puno veću potrošnju u odnosu na rad mozga s uključenim Sustavom 1.  Glavna značajka Sustava1 jest  načelo kojeg se on drži:  „postoji samo ono što vidiš“, dok rješavanje Rubikove kocke (koja slavi 40-obljetnicu) je zadatak,  kada se treba uključiti Sustav 2.

Ovaj umetak o Sustavu 1 i Sustavu 2  potiče  me   da si postavim dodatno  pitanje: Jesu  li odgovorni ljudi pretežno koristili  samo  Sustav 1 kod zatvaranja TC „Sloboda“ i mnogih proizvodnih pogona i pruga u zadnjih 40 godina, bez sumnje na njihove moralne i strukovne osobine?  Mlađe generacije, školska djeca bi morale kroz konzervaciju  cementare  ( on što je još preostalo) doznati jesam li u pravu. Naime, cementara bi trebala postati   kao turističko- muzejski prostor, gdje bi se dokumentacijski  opisala povijest  tog proizvodnog  kompleksa. Sada je taj  industrijski kompleks rasparceliran i u vlasništvu  je mnogih ljudi i organizacija . Kada sam išao fotografirati  zgrade , vidio sam u bivšem kemijskom laboratoriju malog peseka kako  čuva kokice u kavezima .  

Uoči zatvaranja TC Sloboda 1988. napisao  sam pismo, koje sam poslao „Vjesniku“ s nadom kako će urednik to objaviti.   Pismo nije objavljeno.

           Sadašnji izgled bivše cementare "Sloboda" u Podsusedu.

.

Poštovani predsjedniče Skupštine općine Susedgrad –

drug Đuro  Maras

NE DOZVOLITE PRODAJU ILI RASTURANJE OPREME TC „SLOBODA“, KONZERVIRAJTE ZA BUDUĆA VREMENA DA JE PONOVNO KORISTIMO KADA BUDEMO PAMETNIJI.

Valja  cementaru“ zaštititi, iako bi Vam savjest mogla biti „čista“ ,ako to ne uradite, zbog slijedećih argumenata:

1. TC „Sloboda“ zagađuje okolinu.
2. Nema financijskih sredstava (oko 800 milijardi dinara) za sanaciju laporoloma. To se može izračunati približno iz elaborata iz 1983.god. gdje je navedena vrijednost 400 milijardi dinara.
3. Novoj tvornici cementa  je  mjesto u Podrutama, a ne u Podsusedu.
4. Dovoljno imamo na tržištu cementa u ovo krizno vrijeme.
5. Ruše se kuće u  selu Kostanjeku zbog nepravilne eksploatacije sirovina.
6. GUP i PUP grada Zagreba  je predvidio preseljenje ove tvornice.
7. Prijašnja rukovodstva su loše poslovala.
8. TC „Sloboda“ više nije rentabilna.
9. Neke društveno političke strukture žele preseliti ovu tvornicu (vjerojatno i stanovnici općine Susedgrada), jer će se na njezinom mjestu izgraditi druga propulzivna industrija.
10. Jednostavno više nemate vremena ( možda ni volje) da bilo što učinite, nego će se tvornica prepustiti pravnicima koji će voditi dalje postupak likvidacije.

Molim Vas, stavite na drugi kraj vage Vaše savjesti slijedeće argumente, zbog kojih valja promisliti o likvidaciji tvornice TC „Sloboda“ i eventualnoj rasprodaji zgrada i terena.

Evo tih argumenata:

1. U drugim, još većim gradovima kao što je Trst, Rim, London, postoje cementare, ali se zna da 20% troškova u izgradnji  i eksploataciji strojarske i elektro opreme,  valja odrediti za uređaje filtriranja i otprašivanja industrijskog dima.
2. Nova tvornica u Podrutama je za džep ne samo ove regije, nego i čitave Republike nedostižna. Bez okolne infrastrukture ovakva tvornica od godišnjeg kapaciteta 1.000.000 tona košta od 300-370 DM po toni.. Vjerojatno je održanje ne baš stare tvornice u Susedgradu jeftinije, dok se ne obogatimo da sagradimo novu u Podrutama.
3. Transport cementa kamionom ili vlakom je značajna stavka u dinarskim i energetskim jedinicima za ovu regiju. Građevinarima grada Zagreba nije svejedno kako će našom sveukupnom organizacijom rada, starim prugama, kamionima, prebaciti 400.000 tona cementa u Zagreb iz Solina. Samo taj prijevoz bez drugih troškova koji će poskupiti oko 20% cement, potrebno je 11.000.000 lit goriva.  Ako imamo dovoljno cementa za ovo krizno vrijeme, zašto ga ne izvozimo? TC „Sloboda“ je imala neke aranžmane za izvoz cementa u Austriju.
4. Preselili smo čitave gradove,  kada smo gradili hidrocentrale i industriju. Selili su se i seljaci iz sela u grad. Zašto se to ne bi učinilo sa stanovnicima Kostanjeka koji su se suviše približili tvornici u zadnjih 50 godina. Valja  ispitati i drugu ideju, da se sirovine dovoze iz Podruta ili iz nekog drugog izvora, time da se u tvornici „Sloboda“ rade specijalni tipovi cementa.

5.      U ekonomiji države ili gospodarstvu neke tvornice,  postoje dva principa koji se moraju poštivati, pa makar to bilo u USA, SSSR-u, Kini ili SFRJ.

a)     Optimalni princip: s postojećim sredstvima postići što veći učinak  i

b)     Princip štednje s najmanjim troškovima ili sredstvima postići željeni učinak.

Ovi principi vrijede i odnose se na sve zaposlene u  državi, a ne samo za 25% zaposlenih u tzv. bazi. Prema tome, troškove čine svi 100% zaposleni, a mi „vadimo korijenje“ otpuštanjem radnika iz proizvodnje, a ne „obrezujemo granje“ smanjenjem birokracije od državnih do općinskih kancelarija, ili čak, što više od SIZ-ovskih, školskih, zdravstvenih, (vojsku ne smijem ni spomenuti),  kancelarija.

Poznati Perkinsov zakon govori da obim posla i broj činovnika koji ga obavlja ne stoji u nikakvoj vezi i da bez veze na veličinu posla  broj činovnika raste po tom Zakonu između 5 i 6% godišnje. Taj Zakon bio je već poznat i kineskom caru Vu-Tsongu prije 1000 godina, koji je naredio da se raspuste brojni budistički samostani u kojima su svećenici živjeli u izobilju na štetu naroda koji je siromašio. Naš problem je sličan. Kako  smanjiti troškove,  onih koji rade niže vrijedne poslove, a zarađuju mnogo, pa  tek onda govorimo o rentabilnosti onih, koji rade na poslovima  visoko vrijedne tehnologije  uz niske zarade.

Na sličan način prije 9 godina „uništili“ smo zbog „nerentabilnosti“ naš „cug“ „Sanoborček“, iako se lako može izračunati kako je za prijevoz robe – putnika autobusom potrebne energije 2852 kJ/(km∙t), dok je „cugom“ potrebno 878 kJ/km∙t . Danas taj „cug“ ostaje samo u pjesmi iz Krapinskog  festivala , „NIGDAR GA VIŠE, PREŠEL JE DRUG, DOBRI NAŠ STARI SANOBORSKI CUG“.

5.O propulzivnoj industriji koja će nas odvesti u 21. stoljeće ne možemo tako dugo govoriti, dok se ne dokažemo u proizvodnji 160 godina.“starog“ Portland cement . Cement je patentirao je 1824.god. g. Aspidin,

Kada je u početku ovog stoljeća jedan konstruktor cepelina rekao njegovu vlasniku u Londonu da ne može još poletjeti tim cepelinom prema Kalkuti,  jer treba još nešto izmijeniti u konstrukciji, vlasnik je odgovorio:“Pa ja sam već podijelio pozivnice visokim gostima (kralj, plemići) i sutra dolaze  na svečanost polijetanja cepelina prema Kalkuti“. Cepelin se je sutradan digao s putnicima prema Kalkuti, ali se za par sati srušio na francusku obalu, gdje i danas postoji grob-spomenik toj gluposti i avanturi. Prije nego se „rasturi“ ova tvornica neka se Zagrepčani ne ponašaju kao vlasnik ovog cepelina. Neka se upitaju i odgovore kako da jeftino grade stambeni prostor sa skupim cementom iz uvoza ili iz Solina, kao što se i sada Samoborci pitaju kako da se jeftino voze u Zagreb, sa skupim  prijevozom u „zglodanim“ autobusima.

Završiti ću sa jednom starom hrvatskom poslovicom „Trbuh nema uši“.