Održiva proizvodnja

Ako je na stolu malo kruha, drži svoj u ruci.    hrv. poslovica.

U mjesecu travnju Dana Planete (22.4.2015) pišem  o  održivoj proizvodnji,  koja se nadopunjuje   na    održivu potrošnju  iz  prošlog posta.  Fotografiju koju prilažem, kao da ne pristaje uz ovu temu, jer bi trebalo možda pisati o robotima,  koji su bili glavna atrakcija na sajmu tehnologije u Hanoveru. Na tom sajmu  posjetiocima  se  servira  novi  svjetonazor,  o četvrtoj  industrijskoj  revoluciji. Nakon izuma parnog stroja , pa Ford-ove  pokretne trake proizvodnje automobila, te  primjene elektronike i Interneta,  došlo je vrijeme umreženja robota,  strojeva i ljudi kao četvrte revolucije.

Valja  spomenuti i drugi događaj,  Hrvatska neće učestvovati zbog troškova od 1,2  milijuna €  na svjetskoj izložbi Expo, koja se održava u Milanu s temom: „Prehrana planete, energija života“. Kada bismo učestvovali na Expo-u  i kada bi se mene pitalo,  onda bih  ja predložio  izložbeni-pano s ovom fotografijom s potpisom  „100% održiva proizvodnja hrane“. Na dan Planete slušao sam predavanje od prof.  M. Jošta o  štetnosti GMO  sjemena  i gledao film o kontraverznoj  tvrtki „Monsanto“   čiju misiju se doživljava kao napredak?   Naime,   ako se  neće kupovati  njihovo sjeme i pesticide ne će se moći prehraniti stanovništvo Planete !? Ali njihovo sjeme  treba kupovati za svaku sjetvu.

Okapanje kukuruza je  primjer održive proizvdonje

Održivu proizvodnju,  gledam posebice kroz  održivu proizvodnju  hrane, koja danas najviše onečišćuje(zagađuju) okoliš. 

Održiva proizvodnja je stvaranje  proizvoda (dobara) i usluga postupcima i sustavima koji ne zagađuju okoliš, štede  energiju i prirodne resurse,  ekonomični  su, sigurni za  zdravlje  radnika,  zajednice i potrošača te društvena  i kreativna  nagrada  za sve radne ljude.

Grubi opis EU  ekološkog zakonodavstva,  može se svesti na nekoliko načela: primjena najbolje poznatih  tehnologija i opcija , limitiranje emisije štetnih tvari u okoliš, znanstveni dokazi , i princip opreznosti ili prevencije. Na temelju ovih načela nastale su mnoge  smjernice, zakoni i  međunarodne inacionalne norme za cjelokupnu proizvodnju.

Okopavanje kukuruza motikom je proces,  koji spada u  tradicionalnu agrarnu proizvodnju hrane,   koja je bila preteča  industrijske  revolucije. Ako su industrijske revolucije stvarale  nova radna mjesta za  ljude iz sela i time povećavala stanovništvo u gradovima,  onda sada dolazi do  preokreta,  gdje robotika   tehnologija  stvara nezaposlene ljude. Okopavanje kukuruza motikom i  pojave robotike u industriji,  jesu na prvi pogled dva nevezana  događaja,  koji se ipak mogu povezati u rješenju problema,  kako zaposliti  i prehraniti nezaposlene. Održiva  poljoprivreda traži  ljudske  radne ruke.  Okopavanje kukuruza,  snimka je  nastala 1923. i potječe iz foto-monografije  Milana Dvoržaka  samoborskog  suca. To je bila   uobičajena slika proizvodnje hrane za vrijeme  života naših djedova i  roditelja. Da se razumijemo, nije ovo  krik  za povrat ; „primimo se svi motike“ ali  jeste smjernica za  povećanje  broja  poljodjelaca po hektaru zemlje, i to  one neobrađene. Domaćinstvo mojeg djede imalo je sedmero ljudi o obrađivalo je „motikom“  šest hektara oranica livada i šuma. Danas je u razvijenim zemljama na 12 ha zaposlen samo jedan radnik s obilnom tehnikom, koji ne ispunjava definiciju održive  poljoprivrede. Kako optimirati  u stvaranju ravnoteže između mnogih zahtjeva, oko održive proizvodnje  hrane? Primjena  motike ima i znanstveno i ekonomsko opravdanje.

Prošli tjedan je „večernjak“ prezentirao knjigu  od  poznatog američkog konzervativca Russell Kirk-a: "Politika razboritosti“. On je   živio i djelovao u Detroitu.  Nabrojio je devet uzroka propadanja tog grada. Taj   grad bio je u XX. stoljeću simbol industrijske premoći SAD-a,  koji je imao 2 milijuna stanovnika,  a sada  ljudi „bježe“ iz  tog grada,  koji nema više od milijun stanovnika.  Još u nekim preostalim tvornicama automobila Uprava GM  tjedno dopušta radnicima   6 $, kako bi  si  kupili kokain,  marihuanu ili  piće od destiliranog alkohola.  Kirrk spominje,  kako veći kriminal od Detroita,  po statistici, postoji samo u glavnom gradu Washingtonu  DC.  Paradoksalno mnogo mladih ljudi žele napustiti  našu domovinu,  dok  istovremeno Amerikanci   žele pobjeći iz SAD-a , koja je mnogima san  za život.

Proizvodnja hrane i drugih dobara ima neke  bio-fizikalne zakonitosti,  koje nije loše da ih se spozna.   Ljudsko  društvo ima dvije vrste metabolizma i stvara bio-ekonomski tlak  kroz svoje bio-ekonomsko djelovanje[i].

Eksomatički metabolizam;      tehnička pretvorba različitih energenata  kod ulaska i korištenja  u gospodarstvu izvan ljudskog tijela, ali pod nazorom i kontrolom  čovjeka.

Endomatički metabolizam;     fiziološka pretvorba različitih energenata (hrane) unutar ljudskog tijela.

Bio-ekonomika: primjena temeljnih principa energetike u proučavanju izvedivosti i podobnosti  strukture metabolizma socio-ekonomskih sustava. Omogućuje integraciju novčanih tokova sa  energetskim i materijalnim tokovima u društvu.  Bio-ekonomika je veza između gospodarstva, ekologije i socijalno demografskih struktura društva.

Bio-ekonomski tlak:  .(Bio-economic pressure) postojanje veza između promjena ekonomski značajki u gospodarstvu i strukturama  metabolizma društva. Povećanje novčanih tokova u društvu ima za cilj  povećavanje užitaka i zadovoljstva članova društva.  Postoji bio-tlak (trenje, zamor) kada proizvodni sektori društva;  poljoprivreda, energetika, rudarstvo i sekundarni sektori;  građevinarstvo i proizvodnja  moraju u što manje sati  proizvesti što više energije, proizvoda i usluga , a nije uvijek moguće.  Usput postoji  i neravnoteža sa  izvorima  života,  jer  manje ljudi  žive  u ruralnom prostoru  (selo),  sa  gustoćom toka  rasipanja energije  max. 0,05 W/m² , dok većina živi u urbanom prostoru (grad)  s gustoćom toka   rasipanja od 10 do 30 W/m²  energije.. Odnos  između  broja zaposlenih i  nezaposlenih   ljudi stvara  isto  bio ekonomski tlak u društvu.  Ako se  promatra taj tlak kroz  države onda OECD države imaju 50% , Kina 60% Italija 40% i Hrvatska 32% radno aktivni ljudi. Bio ekonomski tlak je kod Hrvatske tri puta veći od Kine, kada se promatra omjer sati nezaposlenih stanovnika prema radnim satima zaposlenih. Možda i zato kupujemo  češnjak iz Kine?

Čovjek, kao pojedinac  društva, treba dnevno hrane  nutritivno- kaloričkih  vrijednosti od  2400-3000 kcal/d  što odgovara endomatičkoj energiji od 9-12,6  MJ/d     njegovog metabolizma. Metabolizam ljudskog  tijela, kao  najsavršeniji  stroj,  koristi  energiju s visokom učinkovitosti  tako,  da troši 60% za svoje  unutarnje funkcije (srce, mozak)  a 40% može koristiti za  rad (okapanje kukuruza, igranje nogometa , hodanje  i bicikliranje ).    Ali, čovjek   više živi  od  eksomatičkog  metabolizam  industrijskog  društva,  koje dnevno  ima potrošnju po  stanovnika  500 do 900 MJ/(d st.)  energije.   Omjer potrošnje energije eksomatičkog  prema endomatičkom  metabolizmu iznosi 50:1 do 75:1  za čovjeka,  koji živi u industrijskom društvu.  No, ljudi u  prijašnjem agrarnom društvu imali su samo 5:1 ekso/endo omjer. Upravo taj veliki ekso/endo  omjer jest preslika bio-ekonomskog tlaka današnjeg društva.  Za vrijeme  ekonomske velike krize u SAD-u 1929. godine  poznati bio-ekonomista Zipf  napravio je jednu usporedbu,  gdje je izjednačio dokolicu nezaposlenih ljudi,  kao „sirovinu“ jednaku ugljenu ili  nafti.  Naime, ljudske mišice (energija žive sile) mogu se koristiti za velike aktivnosti primjerice gradnju brana za hidro-elektrane, poznato kao New Deal u rješenju velike američke krize. Dok ekso/endo omjer 5:1 omogućuje  održivu proizvodnju,  dotle se omjer 50:1 ne uklapa u gore navedenu definiciju održivosti. Na  slici  se vidi kako  ljudi bosih nogu okapaju kukuruz. Jedna domaća  pjevačica se hvalila, kako ima oko 30 pari cipela, koje obuva prema boji haljina i valjda  čarapa.  Poznati bio-ekonomista  Georgescu Roegen postavio je paradoks,  kojim  tvrdi, kako se sadašnji tehnički progres povećava do razine, kada će se svi  izvori  života ili  sirovine pretvoriti u smeće. Zašto? Proizvode se frivolne (beskorisne) stvari i  pretežno sve aktivnosti  u  tzv. razvijenom društvu su podešene za užitak i dokolicu.  Dokaz !? Pogledajmo samo sadržaje  TV te  reklame  i  korištenja Interneta.

Život naših djedova i očeva u odnosu na današnji život znanstveno je i približno točno obradio u doktorskoj disertaciji J. R. Martin iz Barcelone [ii].  On predstavlja misaoni eksperiment, odnosno jednostavan model  u kojem,  grupu  od sto ljudi svih  životnih doba, smješta  na jedan otok od 500 hektara,  koji   mogu proizvoditi i hraniti se    načinom  A kao vegetarijanci,  ili B normalno uključujući   životinjske proteine.  Dalje,  nema uvoza ni izvoza materije i energije iz zamišljenog otoka. Čovjek troši po danu 9 MJ iz „rezervoara“ svog endo-metabolizma da bi proizveo hranu.  Godišnje treba  za  365 x 9 = 3285 MJ endo energije.  Žitarica (kukuruzno brašno) mu  daju 14 MJ/kg endo energije,  što dalje znači da čovjeku  godišnje  treba 3285/14 = 234,6 ili zaokruženo 250 kg žitarica za život  . 
Za godišnju prehranu po stanovniku   grupe A - bez životinjskih proteina - dovoljno je 250 kg žitarica, dok   za grupa  B treba 1000 kg žitarica -  i to  za kruh 190 kg, a ostalo za proizvodnju 67,5 kg mesa. Njegova računica pokazuje,  kako je  godišnje potrebno 98.000 radnih sati  na polju samo za hranu kod prehrane tipa A dok je za tip B  potrebno 173.000 radnih sati  od ukupno 876.000 sati. U slučaju prehrane  tipa A ljudi starosti iznad 65 godina i djeca do 16 godina ne trebaju raditi,  dok se kod  prehrane tipa B moraju  raditi  i djeca i umirovljenici. Za kulturne aktivnosti i dokoličarstvo,  ostaje  godišnje kod tipa A 158.000 sati dok kod tipa B samo 83.000 sati. Prehrana tipa A treba 25 hektara obradive zemlje dok za tip B treba 100 hektara. Znači, potrebno je  obraditi zemlje 1ha/st    kao i doba mojeg djeda za održivu  potrošnju i proizvodnju.  

Zaključak  svi se moraju uključiti u rad ( radila su  čak i djeca), kao što je to bilo uobičajeno u agrarnom gospodarstvu.  Nije bilo   tada umirovljenika!?  O ostaloj proizvodnji,  koja bi trebala težiti k održivoj  dosta sam pisao u ovom blogu, a  mnogi pojmovi mogu se pronaći u pojmovniku.  Održiva proizvodnja je zapravo i težnja k održivoj potrošnji! Održive  proizvodnje ne može biti,  ako EU građanin proizvodi hranu na industrijski način i  godišnje "baca" 180 kg hrane!!??  

---

[i] Mario Giampietro: The Biofuel Delusion, earth scan, London, 2009 str 27.

[ii] Jesus Ramos Martin: Complex systems and exosomatic energy metabolism of human societies, Universitat Autonoma  de Barcelona 2005 str. 167