Svi smo mi vlasnici zajedničkog dobra

Čovjek danas zna cijenu svega, a vrijednost ničega.  Oscar Wilde

Za rođendan sam dobio knjigu „Vrijednost ničega“ Raja Patela, koja je kod nas prevedena 2012. godine. Autor analizira stanje i ponašanje ljudi u industrijskom društvu u kojem i mi živimo. Glavni lik je imaginarni Homo economicus (ekonomični čovjek) koji sve maksimalizira i raspoloživim sredstvima stječe što više može. U demokraciji, homo economicus se penje po društvenoj ljestvici do najviše razine. Za ovakve ekonomske metode Becker je dobio Nobelovu nagradu 1992. godine.

                                             Kondenzatori od tantala (T. Gray, Elementi, Školska                                                                                                                         knjiga,2019 Zagreb str. 166

1. Gmajna zajedničko dobro

Dojmilo me se 6. poglavlje knjige pod naslovom „Svi smo mi vlasnici zajedničkog dobra“.

Kad sam pročitao to poglavlje, vratilo mi se u sjećanje vrijeme u kojem je Vlast oduzimala zajedničku gmajnu ili pašnjak na kojem smo kao pastiri čuvali krave i usput se igrali. To je vrijeme stvaranja seljačkih zadruga koje su trebale biti kopije kolhoza – načina poljoprivredne proizvodnje u tadašnjoj Rusiji ili SSSR-u. Naime, ljudi sa sela s tradicionalnom poljoprivredom bili su „tjerani“ udruživati svoja gospodarstva u zajedničku seljačku zadrugu. Ta naša gmajna bila je zajedničko dobro cijelog sela te je bila potrebita toj novoj tvorevini zvanoj seljačka zadruga. Taj dio povijesti našeg naroda lijepo je prikazan u filmu i seriji, „Duga mračna noć“ s tragičnim završetkom.

Sjećam se, tada je neki mladi političar došao na gmajnu kako bi ljudima objasnio političku odluku o oduzimanju gmajne, uvjeravajući nas da je to put prema boljem društvu, gdje se hrana proizvodi u kolhozu, slično kao u SSSR. Nakon što je on to izgovorio, gnjevno mu se približio moj striček Nacek, zarobljenik u Prvom svjetskom ratu u Rusiji, i rekao mu: „Ja znam što je kolhoz, to je logor.“

Nakon toga, gmajna više nije bila zajedničko dobro sela nego se različitim organizacijskim pretvorbama, kroz nekoliko desetljeća, privatizirala.

Ipak, tema ovog posta neće biti naša gmajna nego analiza zajedničkog dobra – kako ga čuvamo ili kako gospodarimo njime.

2. Definicija zajedničkog dobra

Zajedničko ili javno dobro uvijek kod ljudi izaziva pozitivne asocijacije na zajedništvo, druželjubivost, ispomoć od čitave zajednice, zajedničko trošenje itd. U Engleskoj se Donji dom Parlamenta naziva House of Commons. U engleskom jeziku riječ commons znači i narod, puk. Pa i naš Sabor asocira na javno ili zajedničko dobro. Sve u svemu, zajedničko dobro, kao naša gmajna, zapravo je nepodijeljena zemlja koja pripada članovima lokalne zajednice. Danas se predodžba o zajedničkom najčešće povezuje s pojmovima pusto i neiskorišteno zanemarivanje i propadanje s tragedijom.

3.Pismo indijanskog poglavice  Seattlea

A tragedije se događaju kada se pojedinci ili korporacije natječu tko će više zajedničkih dobara prisvojiti ili uskratiti vlasnicima, i time maksimalizirati svoje prihode.

Uskrata zajedničkih dobara poznata je u povijesti na mnogim mjestima ove Zemlje. Poznato je i mnogo puta citirano pismo indijanskogpoglavice Seattlea 1854. godine gdje bijelci hoće kupiti njihovu zemlju. Za uzvrat, bijelci će ih smjestiti u rezervate gdje će ih hraniti i čuvati. Grad Seattle u SAD-u dobio je ime prema imenu tog pametnog poglavice.

Poglavica poručuje predsjedniku SAD-a: „Kako može netko kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta

misao je nama strana. Mi ne posjedujemo čistoću zraka ili odsjaj u vodi. Kako možete kupiti to od nas? Sva ova zemlja sveta je za moj narod. Svaka svjetlucava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom sprudu, svaka izmaglica u mračnim šumama, svako svjetlucanje i svaki zujeći kukac, sveti su u tradiciji i svijesti moga naroda. Nektar koji kola kroz drveće nosi sjećanje na crvenoga čovjeka. Zrak je dragocjen crvenom čovjeku, jer sve što je živo dijeli isti dah – životinje, drveće, ljudi. Izgleda da bijeli čovjek ne opaža zrak koji udiše.“

4. Tantal i mobiteli

Suvremena priča o prisvajanju zajedničkog dobra odvija se u Kongu, zemlji koja je bogata različitim rudačama i gdje i dalje bijesne ratovi koje kontrolira 17 000 UN vojnika. Jedna od tih rudača zove se koltan koja sadržava kemijski element tantal gustoće 16,65 g/cm³. Ta velika gustoća tantala pogodna je za izradu malih kondenzatora koji su sastavini dio mobitela. Ne bi bilo loše da se svi mi koji koristimo mobitele s vremena na vrijeme podsjetimo da se, zbog našeg komoditeta telefoniranja, negdje umire. Kondenzatori od tantala imaju i velik kapacitet, visoki odaziv na visoke frekvencije te apsorbiraju elektroničnu buku. 

Rudača koltan vadi se na području gdje žive ugrožene gorile. Tantal se smatra jednim od geostrateških resursa. Koltan, što je zapravo industrijsko ime za kolumbitsko-tantalitni mineral iz kojeg se izdvajaju niobij (tj. Kolumbij) i tantal, može se naći na području Centralne Afrike, što je razlog zašto se tantal dovodi u vezu s ratom u Demokratskoj Republici Kongo(bivši Zair). Prema izvještaju Ujedinjenih nacija od 23. listopada 2003., krijumčarenje i izvoz koltana pomogli su raspirivanju sukoba u Kongu. Ova kriza bila je uzrok smrti 5,4 milijuna ljudi na svim zaraćenim stranama od 1998. godine, čineći taj konflikt najsmrtonosnijim u svijetu od kraja Drugog svjetskog rata.

5.Ribarenje

Još veću gužvu stvara Homo economicus na morima, gdje Vlade, primjerice Pakistana, prodaju prava lova na ribe različitim korporacijama, što znači da se riblja bogatstva otimaju domaćim malim ribarima. Vlada Čilea blagonaklona je prema svojim ribarima i ne prodaje tako lako prava ribarenja.Naša političarka Ruža Tomašić vodi "rat" u Europskom parlamentu o dodjeli kvota za ulov riba u naše moru.Radi se o količini od 40000 t ili 60000 t godišnje.

I sad se postavlja pitanje – što je to zajedničko dobro. Ništa novo neću napisati ako tvrdim da su to zrak, voda, šuma, humus u tlu. Sve su to zajednička dobra, kao i naša gmajna, kao i ribe u vodama, kao i prašuma u kojoj žive gorile. Homo ekonomicus, tj. Vlade i korporacije, različitim „darovima“ pokušavaju prisvajati zajednička dobra na bilo kojem mjestu ove majčice Zemlje. To prisvajanje je pojava protiv koje se ljudi moraju udruživati i boriti. Ljudi koji žive u daščarama ili bogatim stanovima također taj prostor nazivaju svojim zajedničkim dobrom.

Na kraju moram spomenuti da uz ekonomski pojam maksimalizacija iskorištavanja resursa tj. različitih izvora života, postoje i pojmovi minimalizacija i optimalizacija, što dovodi do održivosti života u nekom prostoru.