Usporeni rast

 

1. Uvod

Gledamo napetu utakmicu, upravo se pucaju penali koji će se riješiti pobjednika. U tom trenutku nestane struje i preko mobitela dispečer, zapravo automat raspodjele el. struje, javlja nam da smo prekoračili kvotu potrošnje, iako smo redovito plaćali mjesečne rate. To je moja vizija početka usporenog rasta (en. degrowth) u gospodarenju. To je stroži nastavak održivog razvoja što nalazim u knjizi Budućnost je usporen rast, The Future is Degrowth[i].

2. Ekološko prekoračenje

To je pojava koja se događa kada zahtjevi koji se postavljaju ispred prirodnog ekosustava premašuju njegovu sposobnost regeneracije. Globalno ekološko prekoračenje događa se kada zahtjevi čovječanstva premašuju ono što biosfera Zemlje može pružiti svojom sposobnošću obnove.

Slikovito zupčanici predstavljaju pretvorbu između energije, materije i informacije  u biosferi i tehnosferi Zemlje

Kako to slikovito prikazati? Zupčanici su slikovit prikaz sadašnje industrijske civilizacije. Na crtežu sam prikazao tri zupčanika koji predstavljaju masu kod materije (m), energiju ili rad (e) te informaciju (i)[ii] gdje je (i) umjetna inteligencija AI, koja je isključila struju u vrijeme trajanja utakmice. Ta tri zupčanika ugniježdena su u velik zupčanik koji zapravo predstavlja obod Zemlje koja ima promjer 12000 km. Rub Zemlje, zrak i voda (more) prikazan je plavom bojom, a zelenom je bojom prikazana biosfera koja je naše stanište života. Sunce koje zračenjem daje energiju rotira Zemlju oko svoje osi svakih 23,95 sata (dan, noć), koja gravitacijskim silama u orbiti oko Sunca kruži 365,26 dana, dajući nam klimu kroz godišnja doba (zima, proljeće, ljeto i jesen). No zupčanici se ne mogu okretati, jer su preveliki i moraju se smanjiti, što je slikovito prikazano kao ekološko prekoračenje. Ekološko prekoračenje ili preopterećenje zapravo su sve nedaće koje danas imamo u našem životu na Zemlji: briga oko smeća, promjena klime, poplave, požari šuma, migracije ljudi, nedostatak vode i hrane, proizvodnja proizvoda (čak i mnogo nepotrebnih), zagušenje života prometom u gradovima.

3. Koliko se moraju smanjiti promjeri zupčanika?

Za života mojeg djeda, oko 1900. godine, na Zemlji je bilo 1,6 milijarda ljudi, a danas nas ima 8 milijarda, prema tome, promjer zupčanika (m) morao bi biti 5 puta manji. Kada se pogleda potrošnja energije (e), onda se u njegovo vrijeme trošilo energije 6944 TWh, dok danas trošimo 179816 TWh. Smanjenje zupčanika (e) trebalo bi biti 26 puta. Zupčanik (m) može biti slika i proizvodnje čelika, cementa, plina, nafte, drva i barem još milijun proizvoda. Uglavnom, omjer smanjenja promjera zupčanika (m) je 38 puta, proračunato kroz novčane vrijednosti. Ekonomije ekosustava Zemlje godišnje proizvode biomase 155,8 x 10¹² kg/a koja bi nam trebala biti dovoljna kroz hranu koju jedemo i mi i životinje. Sagorijevanjem 1 g ugljikohidrata u našem tijelu dobije se energije 4,1 kcal (=4,75 Wh). Jednostavnom računicom proračunava se ograničenost Zemlje za naš život.[iii]

Okretanjem zupčanika, tj. upravljanjem tehnosferom, stvoreni su novi pojmovi, npr. bruto državni proizvod BDP, životni standard, održivost, održivi razvoj o kojem dugo vremena pišem na ovom blogu. Novi koncept ili pojam usporen rast (degrowth) plansko je i demokratsko smanjenje proizvodnje i potrošnje kao rješenje za socijalno-ekološke krize koje se polako probijaju u sferu kreiranja politika. Riječ degrowth prvi je put formulirana 1972. godine. André Gorz (1923. – 2007.) je ispitivao odnos između rasta BDP u kapitalizmu. Je li usporen rast materijalne proizvodnje i potrošnje kompatibilan s današnjim situacijama u svijetu? Danas se u Europi godišnje povećanje BDP kreće oko 1 %. Indija  želi imati godišnje  8% povečanje  BDP-a. Zupčanik informacije (i) mora se stalno povećavati, dok se zupčanici materije i energije moraju smanjivati  kako bi tehnosfera funkcionirala. To se može uzeti kao pravilo kako u domaćinstvu tako i u  državi!

4. Što činiti u situaciji usporenog rasta?

Postoji mnogo prijedloga, ali su raspršeni u opsežnoj literaturi, što donositeljima otežava precizno određivanje konkretne promjene. Sustavno mapiranje literature od ukupno 1166 tekstova (članaka, knjiga, poglavlja u knjigama i studentskih radova o usporenom rastu od 2005. do 2020. godine) koji se odnose na usporen rast, identificirani su u njih 446 koji uključuju konkretne prijedloge politika. Nabrojat ću neke:

·       Glavni argument usporenog rasta (degrowth) je da je beskonačno širenje gospodarstva u osnovi kontradiktorno ograničenosti materijalnih resursa na Zemlji. Tvrdi se kako gospodarski rast mjeren BDP-om treba napustiti kao politički cilj.

·       Zapamtimo: u sustavu u kojem se novac stvara putem bankovnih zajmova, nikada nema dovoljno novca da se vrate svi dugovi s kamatama. Sustav nastavlja funkcionirati samo dok raste.

·       U urbanim vrtovima kojima se zajednički pristupa i koji se čuvaju, gradski stanovnici proizvode vlastitu hranu i čuvaju svoje vlastite prostore za rekreaciju, stavljajući neplaćeni rad u svoju egzistenciju i slobodno vrijeme.

·       U slučaju organske poljoprivrede, Njemačka, na primjer, ne bi mogla prehraniti svoje stanovništvo uz idealne organske prinose na svim svojim obradivim površinama bez značajnih promjena u obrascima potrošnje, npr. bacanja hrane.

·       Smanjiti korištenje resursa od strane zemalja Globalnog Sjevera za zadovoljavanje stilova života koji troše sve više hrane i energije i proizvode više otpada, na račun Globalnog Juga (vidi neokolonijalizam).[iv] Prema Časopisu LANCET valja smanjiti prehranu dnevno s 3077 na 2473 kcal, čime ćemo smanjiti indeks debljine BMI.

·       Oskudica je temeljni ekonomski problem neograničenih želja i ograničenih resursa, a smatra se nerješivim, jer ljudske želje pohlepno neprestano rastu. Smanjiti pohlepu!?

·       Zajedništvo ima za cilj održati dostupnost resursa za korištenje svim članovima društva. To se postiže izbjegavanjem privatizacije i eksploatacije resursa od strane pojedinaca za profit.

·       Valja stvarati nove institucije obrazovanja ili skrbi, kao što su roditeljsko-kooperativni vrtići i škole, gdje roditelji izravno sudjeluju u obrazovanju svoje djece.

·       Teoretičari usporenog rasta pretpostavljaju da bi se povećao ljudski životni standard i ekološko očuvanje okoliša čak i dok se rast BDP-a usporava.

·       Paradigma usporenog rasta predlaže smanjenje potrošnje i proizvodnje kako bi se postigla ekološka održivost, socijalna pravda i blagostanje, te stoga može poprimiti mnogo različitih oblika u praksi. Čest primjer je zadružno stanovanje. Zadružno stanovanje oblik je pristupačnog života u kojem stanovnici zajednički posjeduju vlastite stanove i vikendice i dijele mnoge bitne sadržaje: obroke, alate, vozila ili bilo što što nema smisla posjedovati pojedinačno, poput kosilice.

·       Eksperimentirati s materijalnim smanjenjem, suradnjom, društvenošću i ekološkom regeneracijom. Primjeri su permakulturne aktivnosti i stambene ili energetske zadruge. Diljem svijeta postoje pokreti koji uključuju usporen rast, na primjer Buen Vivir u Južnoj Americi. U Nizozemskoj je ovakav način života u porastu, što i pokazuje udruga Vrijcoop.

·       Orezivanje trsa i loze u vinogradu koji je podigao moj djed, gdje se kod gnojenja sjeklo sunčano korijenje, primjer je kako se više od sto godina može održavati vinograd usporenog rasta.

·       Bonsai je drevna japanska umjetnost koja se bavi uzgojem malih stabala i grmlja u posebnim posudama. Ova umjetnost zahtijeva strpljenje, pažnju i preciznost. Kada bismo bonsai opisali u tri riječi, to bi bile harmonija, mudrost i smirenje. Savršen je za one koji traže balans u životu.

5. Zaključak

Tražimo balans u svim sferama života. Tijekom pandemije koronavirusa pokazalo kako se „uključila“ informacija ON LINE umjesto energije i materije da nebi stala tehnosfera. Komunikacije među ljudima u  obrzovanju, zdravstvu i  proizvodnji bile su usporene ali su postojale. Pojam  radnog mjesta    od doma raditit je saživio.

.

 

 

---

[i] Matthias Schmelzer, Andrea Vetter, Aaron Vanisintjan: The future is Degrowth, A Guide to a World Beyond Capitalism; Kindle edition, 2022.

 

[ii] https://ourworldindata.org

[iii] https://ekovalen.blogspot.com/2013/04/strategijom-protiv-ekonomskog-rasta.html

 

[iv] https://ekovalen.blogspot.com/2021/10/nasa-svagdanja-hrana.html

 

Kako se nekad bojkotiralo

 

Stari Latini su govorili: „Alvus homini plurinum negotii exhibet.“ („Trbuh zadaje čovjeku najviše posla“.).

Čitajući dnevna glasila nalazimo danas ovakve zahtjeve: Radnici traže veće plaće, a školarci traže niže cijene peciva. Bojkotirajmo trgovce – glavna je priča među nama. Organizirao se bojkot 14. veljače – svega – trgovina i pekarnica, kako bi se spustile cijene roba. Svjedoci smo kako ljudi ne vjeruju u poštene kalkulacije roba u trgovinama pa im se sve čini preskupo. Koja je poštena kalkulacija? Je l' to ona koja kaže da štruca kruha ne bi smjela biti skuplja od 1 € možete? Pročitajte ovdje.[i]

Bojkot mesara

Vratimo se u sjećanju oko 80 godina unatrag kada smo živjeli tradicionalnim seljačkim životom. Sva je hrana bila u sjeniku, podrumu, štali, kokošinjcu, na tavanu i u vrtu kraj dvorišta. Tada nije bilo trgovačkih lanaca koja su danas rasprostranjeni po Europi. Sjećam se kako sam oko Uskrsa išao kod Mare Karlekove, koja je imala mali dućan, kupiti tri zrna prave kave. Baka je pržila ječam kojem bi se dodale još cikorija, divka i ta tri pržena zrna kao začin za miris. No sjećanje na okus bakine bijele kave još i danas pamtim. Danas je pijenje kave postalo dnevni događaj, ritual, koji se ne smije propustiti…

Bilo je i tada bojkota. Jedne subote gledam kako tatek veselo iz štale, gdje je bilo blago, vleče telića na kola. Blagom nazivamo vole, krave i teliće (telad). Kravama se to nije sviđalo i onda su žalosno mukale. Obično se na to mjesto gdje je bilo tele stavljao neki predmet kako bi se one zavarale. Vozil je telića na sajmište u Samobor… Tele je bilo cijenjena roba, pravi kapital koji se mogao odmah unovčiti. Nismo jeli teletinu niti govedinu, jer je to bila strateška roba za dobivanje brzog novca, potrebnog za daljnje gospodarenje. Sajmište je bilo u centru grada, tamo gdje je danas ambulanta. Obično su sanoborski mesari, koji su držali mesarski monopol u Samoboru, dolazili prije kraja trgovanja na sajmištu kako bi postigli što nižu cijenu. Tatek je rekao da su se mesari udružili i dogovorili cijenu po kojoj će kupovati blago i telad. Poslije sam doznao da se to zove kartel. Dakle, tu subotu nije prodao tele, bio je žalostan, jer su mesari nudili prenisku cijenu. Drugu subotu je također krenuo s teletom na sajmište i vratio se vesel, jer ga je brzo i dobro prodao. Došao je dobar kupac ili nakupac s velikim kamionom, predstavnik „Vajde“ (mislim da se tako zvala tvrtka), koja je imala svoje velike mesnice. On je kupio telića po cijeni koju su tražili seljaci. Cijena je bilo znakovito veća nego što je bila prošle subote. Tada se nije znalo što je to inflacija, koja je isto postojala, ali ljudi na selu nisu imali dovoljno znanja o tome. Njima se činilo da su neke robe blago poskupjele. Seljaci su bili veseli (malo zavisti!) kada su prije kraja radnog vremena došli mesari sa svojim zapregama, a sva telad i rogato blago već je bilo prodano i utovareno u kamion.

Novi distributivni centar RC -trbuh  Samobora

Gorjani i žabari

Samoborci su seljake iz samoborskih bregov nazivali gorjanima i davali su im različite uvredljive nazive kao – oni su malo zaostaliji od građana i seljaka koji su stanovali u ravnici, a koje su gorjani nazivali žabarima. Samoborci su se smatrali građanima malo višeg staleža. Ta sela postoje i danas: Šipački Breg, Slapnica, Gregurić Breg, Slani Dol, Draganja Sela, Breganica, Beder, Javorek, Grdanjci, Vratnik, Kostanjevec, Višnjevec, Jarušje, Noršić Selo. Oko tih sela ima kestenjeve šume.

U proljeće se počinje raditi u vinogradu u kojem treba izmijeniti trulo kolje koje čuva trs od vjetra. Stanovnici tih sela, koja pomalo nestaju i koja leže jugozapadno od Samobora, snabdijevali su koljem vinogradare. Oni bi na sajmište dovezli kola s volovima natovarena koljem. Kestenjev kolac je morao imati skinutu koru i biti naoštren s oba kraja. Tek takav je bio vrlo trajan. Interesantno je da je jedan kolac koštao koliko i jedna litra vina. To je bila dugo poštovana cijena. Poslije je jedan kolac koštao oko 1 DM. Mislim da je danas cijena litre vina ista kao i cijena kolca – 4 € – a koji se više i ne koriste za nove vinograde nego kod sadnje voćaka.

Bojkot Samoboraca kao kupaca prema gorjanima opet se javljao odugovlačenjem kupnje. Ljudi su govorili – pa neće valjda volovi vuči na breg puna kola kolja, ako ih ne prodaju. Čekajmo što duže, spustit će cijenu kolaca. Svima je bilo jasno da volovima vuči stara zaprežna drvena kola natrag nije bilo lako. Znači „bitka“ kupaca i prodavača bila je bespoštedna. Tjerati volove natrag od 3 do 4 sata na brijeg, s kolima punim kolja, nije bilo opravdano. No naši dragi gorjani domislili su se i pronašli u gradu prazna dvorišta gdje bi onda istovarili kolje koje su drugu subotu mogli prodati. Znalo se za ta stovarišta, pa su kupci i u tjednu znali doći kupiti kolje.

Bojkot nije etički i ekonomski zdrav odnos u gospodarstvu

Povijesno gledano, u zadnjih 100 godina „otklizali“ smo polako iz tradicionalnog seljačkog u industrijski konzumeristički način života. U doba Austro-Ugarske u tekstovima Antuna i Stjepana Radića, objavljivanim u njihovu časopisu „DOM“, čitam o političkoj borbi oko poreza između vlasti i naroda. U kućanstvu je vrijedila ekonomska mudrost „troši koliko imaš“, a vlast je zastupala tezu „troši koliko ti treba“. Dakle, ako općine nisu imale dovoljno novca u budžetu, podigli bi direktne ili indirektne poreze. Primjerice, porezi su se formirali: carine, monopol na alkohol, duhan, sol, šećer, petrolej, porez na promet, različite trošarine. Skoro ništa se nije promijenilo od tada, trošite što više, to bolje, neka raste BDP. Ali u kućnoj blagajni ipak nedostaje novca i onda imamo ovakve zahtjeve, pogledajmo tko nas to krade u svojim kalkulacijama. Idemo svi u bojkot.

Nije dobro stalno sumnjati da nas netko maržama krade. Dovoljno ima sposobnih ljudi koji mogu izraditi kalkulaciju osnovnih potrepština za život. Današnji potrošač-konzumerist troši-kupuje oko 20 proizvoda dnevnog špeceraja u količini od 1425 g, što mu daje energiju od 2473 kcal.[ii] Ne kupovati te životne potrepštine izgleda nestvarno, pa zato bojkot jenjava.

Koga se ipak krade? Iako hrvatski stanovnik ima ekološki otisak samo 1,8 gha (globalnih hektara), simbolički gledano, jede kruh s površine (tla, vode i zraka) od 3,34 gha, što znači da (indirektno krade) majčicu Zemlju (vidi zapušten i uništen okoliš). Rim je propao jer nije bilo dovoljno robova koji bi brodovima dopremili žito iz Afrike do Rima.

Vjerujemo da će Hrvatska u brojkama (vidi prilog na društvenim mrežama) biti vrijedan izvor pouzdanih i kvalitetnih statističkih podataka te da će pomoći boljem razumijevanju ljudi u izazovima s kojima se suočavaju kako Europa tako i Hrvatska. Te podatke možemo vidjeti na Internetu.[iii]

 

---

[i] https://www.agroklub.com/kolumna/koja-bi-bila-fer-cijena-obicnog-kruha-na-hrvatskoj-polici/94228/

[ii] https://ekovalen.blogspot.com/2021/10/nasa-svagdanja-hrana.html

 [iii] https://web.dzs.hr/hub24/index.html

 

Sjećanje na cug Sanoborček

 

XIX. stoljeće

1. Priča o potrebi vlaka ili cuga u Samoboru ili Sanoboru počinje 1809. g. pobjedom Napoleona nad Austrijancima kod Wagrama i sklopljenim mirom u Schönbrunu. Napoleon ukida Dubrovačku republiku i od hrvatskih i slovenskih zemalja stvara Ilirsku provinciju ili pokrajinu. Da bi se putovalo kočijom od Zagreba do Samobora trebalo je najprije dobiti francusku vizu u Samoborskom kantonu. Na koncu, Ilirska provincija ukida se odredbama Bečkog kongresa 1815. godine, nakon poraza Napoleona u Rusiji, te se Ilirska provincija vraća natrag Hrvatskoj.

2. Roba se transportirala lađama po Savi i Kupi do Karlovca i konjskim zapregama preko Lujzijanske Karolinske i Jozefinske ceste prema Rijeci, Bakru i Senju. Željeznice tada sve više uzimaju maha i grade se pruge od Beča do Trsta, a i Zagreb je 1862. g. povezan s Rijekom i 1873. s Budimpeštom.

3. Država gradi državne željeznice i dopušta privatnom kapitalu da se grade lokalne ili vicinalne željeznice. Ondašnje gradsko poglavarstvo planira uskotračnu prugu od 0,76 m, bilo do Podsuseda ili Leskovca, kako bi se spojila s normalnom državnom željeznicom.

 4. Građani su putovali zaprežnim kolima, tzv. omnibusom, preko Save skelom u Podsusedu. Pred upravu grada Samobora bio je postavljen problem gradnje mosta preko Save i gradnja lokalne željeznice do Podsuseda, gdje je već bila južna državna željeznica.

5. Godine 1883. narod se bunio i skidale su se mađarske zastave. Dugo je trajao revolt naroda prema mađarskoj Vlasti i zastavi, a moja se majka sjećala kad joj je u apoteci neka gospođa iz pletenica nasilno skinula panklek, koji je vjerojatno bio obojen kao mađarska zastava. Vlast u Samoboru držao je namjesnik, general Ramberg, koji se želio dodvoriti narodu, pa je naredio gradnju mosta preko Save kod Podsuseda, koji je u promet pušten 1884. godine.

6. Gradonačelnik Šmidhen i kasnije i gradonačelnik Švarić ugovorili su 1887. g. sastanke o gradnji konjskog tramvaja ili uskotračne pruge do Podsuseda na kojima je sudjelovao i zagrebački poduzetnik Raoul Pierre Alexandre Gautier.

XX. stoljeće

7. Uz mnogo peripetija i problema oko prijenosa vlasništva dioničkog društva na Gerharda pl. Leppela slučaj je riješio car Franjo Josip osobno, koji je izgradnju „uskotračne parovozne vicinalne željeznice“ Zagreb – Podsused – Samobor povjerio tvrtki Vereinigte Eisenbahn und Betriebs Gesellschaft, Berlin – Beč, koja je morala osigurati glavnicu od 580 000 forinti (oko 1.600.000 €!?). Osnovano je Dioničko društvo Vicinalne željeznice Zagreb – Samobor s temeljnom dionicom od 200 kruna. Gradnja te 18,9 km duge pruge bila je zahtjevna i problematična, jer je uprava govorila mađarski, stručnjaci njemački, a radnici i kočijaši hrvatski.

8. Bilo kako bilo, ipak je sve završilo dobro, jer je 15. siječnja 1901. godine gradonačelnik Mirko Kleščić, uz ministra trgovine Ehrenhöfera, u pogon pustio cug ili vlak "Sanoborček". Dakle, oko 80 godina trajale su planiranje i gradnja, ali isto toliko trajala je i "muka" oko organizacije tvrtke, redovitog rada i održavanja s modernizacijom vlaka do ukidanja "Sanoborčeka".

9. Modernizacija pruge i vlaka započela je 1952 g. Gradska željeznica Zagreb (GŽZ) uz pomoć stručnjaka iz poduzeća "Janko Gredelj" donijela je 1956. g. odluku da će se u radionici za održavanje vlaka u Zagrebu izgraditi Aluminijski diesel motorno-električni vlak (DEV) za prijevoz putnika. Predsjednik NOG Zagreba, Većeslav Holjevac, pustio je 1959. godine u promet DEV, popularno nazvanu "Srebrnu strelu".[i]

10. Naime, "Sanoborček" je vozio do 31. prosinca 1979. g., kada je prestao s radom bez ijednog građanskog protesta, jer tada to nije bilo politički oportuno, budući da je sve to "narodna vlast" odlučila. Zapravo, "uništili"smo "po tiho" zbog "nerentabilnosti" prugu i naš "cug Sanoborček", iako se lako može izračunati kako je za prijevoz robe – putnika autobusom potrebno energije 0,799 [kWh/(km∙t)], dok je "cugom" potrebno 0,24[kWh/(km∙t)]. To je primjer nepoštivanja pravila održivosti u gospodarenju!

Srebrna strela na mostu preko Save (snimio Emil. Bakal)

Prijevoz  pijeska  u Zagreb  1939. (Arhiva Samoborka)

11 Danas taj "cug" ostaje samo u pjesmi s Krapinskog festivala "Nigdar ga više, prešel je drug, dobri naš stari sanoborski cug". Ostaje i u našem sjećanju preko najboljeg hrvatskog filma iz 1972. "Tko pjeva zlo ne misli". Večernju scenu parne lokomotivu filmaši su izradili od dizel lokomotive koja se nazivala "štakor" i koja je dimila od zapaljenih krpa.

12. Inače, "Sanoborčekom" je nakon 1945. upravljalo NOG Zagreba preko poduzeća "Gradske željeznice Zagreb" (GŽZ) kojeg je kasnije preuzeo ZET. Uz "Sanoborčeka", prijevoz putnika obavljalo je autobusima i domaće poduzeće "Samobortrans". Na koncu, ZET je preuzeo i "Samobortrans" i zbog mnogo organizacijskih, novčanih i tehničkih poteškoća "ugasile" su se 1979. prijevozničke tvrtke GŽZ i Samobortrans. ZET je nabavio 160 autobusa i općini Samobor obećao je da će obavljati prijevoz putnika do Zagreba. Godine 1983. poduzeće Unija izvadilo je tračnice i rasjeklo "Srebrnu strelu".

13. Kao dijete na paši sa svinjama gledao sam kako se 1951. počeo graditi produžetak pruge "Sanoborčeka" prema Bregani (23 km) gdje se gradilo i vojno remontno poduzeće "Vladimir Bakarić". Maštao sam kako ćemo vidjeti vlak u snijegu, jer nam je učitelj u pučkoj školi Lug čitao ulomke iz Lovrakove knjige Vlak u snijegu. A zapravo je cug na specijalnom vagonu vozio i tenkove.

14. Od rođendana Sanoborčeka vozila su dnevno tri ili četiri vlaka iz Zagreba prema Samoboru. Odlazak cuga je bio u 8, 14.30, 19.40 i 22.40. Ovaj zadnji vlak bio je namijenjen onima koji su išli u kazalište i radnicima druge smjene. Tim sam vlakom i ja dvaput tjedno putovao kada sam imao vježbe u laboratoriju. Tim je vlakom putovala i Bara Bošnjak , naša susjeda, koja je nosila korito kojeg je kupila u Zagrebu. Imala je novca za kartu samo do Sv. Nedelje. Molila je konduktera da je pusti badava voziti se do Klokočevca. Kondukter je bio revnostan u poštivanju pravila i ona je izašla iz vlaka u noć. Drugi dan su je pronašli mrtvu u grabi uz Svetonedeljsku cestu, jer ju je ubio neki nepoznati auto. To je korito bilo indikator prema sjećanju putnika, kako je molila da je se pusti da se vozi, jer nije imala novca.

15. Prvi put sam se vozio Sanoborečekom kao mali dečec, kada sam s tetama Jančom i Slavicom išao u bolnicu posjetiti bolesnu majku. Stajao sam u sredini vagona i želio sam gledati i lijevo i desno. Tete su mi rekle da gledam okolicu samo na jednoj strani pruge, a da ću drugu vidjeti kad ćemo se vraćati. Bio sam žalostan, jer smo se vraćali noću.

16. Kao maturant Tehničke škole vozio sam se u novoj "Srebrnoj streli" i osjećao sam tada da sam bogat putnik u odnosu na parni cug koji je dimio i vozio sporije. Školarci su u parnom cugu imali poseban vagon, tzv. "đački". U starim je vagonima bila peć koja se zimi ložila ugljenom. Jednom su školarci izvadili tu peć van, jer je dimila, očistili su je i ponovno zakurili s prosticama od nekog plota.

 17. U jutarnjem "radničkom cugu" bila je velika gužva, ljudi su bili "posloženi" kak srdelice. Ipak se moglo kada je cug vozio "otaščat", jer su flaša s rakijom i novac nesmetano kružili vagonom.

18. Sanoborček sam bolje upoznao kada sam se zaposlio u poduzeću Samoborka. Veliki izvor prihoda "Sanoborčeka" bio je transport proizvoda i sirovina za poduzeća Samoborka i Chromos, za ciglanu Urlich, ali i za Remontni zavod Bregana. Iz Samoborke se u Zagreb vozila betonska roba, žbuka i pijesak, a istovarivali su se na skladištu koje je bilo pokraj kolodvora. Ali daleko važniji bio je transport sirovine bijelog kamena za proizvodnju žbuke "Terabone" s otoka Čiova. Transport kamena izgledao je ovako: iz kamenika su radnici tačkama vozili kamen na brod, a u Splitu bi ga s broda opet ručno prebacivali na državni vlak. Na ranžirnom kolodvoru Vrapče kamen se opet ručno prebacivao na teretne vagone Sanoborčeka kojim se onda vozio do drobilice u Samoboru i ručno istovarivao.

                      Ručni  istovar bijelog kamena  sirovine za  vapnenu žbuku Terabonu 1968  (snimio JK)

XXI. stoljeće

19. Valja spomenuti zaslužnog pokojnog pukovnika Hrvatske vojske Adolfa Paara koji 2003. bio koordinator projekta Željeznička pruga Bregana – Samobor – Podsused, čiji bi investitor bile Hrvatske željeznice. No, projekt povrata cuga Sanoborčeka ostaje do daljnjeg samo velika nada.

JK . 15. 1 2025 svetkovina u Župi Svete Anastazije u Samoboru

 

---

[i] Tehnički muzej Zagreb i Samoborski muzej Samobor: Izložba Željeznica Zagreb – Samobor 1901.–1979., 1985., 1986.