utorak, 22. travnja 2025.

Više je manje, manje je više


Nije na nama da se pitamo jesmo li uspješni ili ne, nego jedino pitanje koje si moramo postaviti jest koju pravu stvar raditi? Što Zemlja traži od nas ako mi mislimo nastaviti živjeti na njoj. Wendell Barry

1. Uvod

Kako će usporeni rast spasiti svijet? Knjiga[i] Jasona Hickela, ekonomskog antropologa, daje mi podlogu da nastavim priču iz ožujka o „usporenom rastu“ (degrowth)[ii]. Knjiga ima naslov ;, Manje je više.

Baka mojeg pokojnog prijatelja Luje rekla je: Ne kupujte ono što vam ne treba, jer ćete prodavati ono što vam treba. Okosnica sadašnjeg gospodarstvenog sustava može se izreći u nekoliko rečenica: Kapitalizam je razmjena vrijednosti, a ne razmjena korisnosti. Proizvodnja roba je usmjerena prema akumulaciji profita više nego prema zadovoljenju ljudskih potreba. Vlast gura novac u džepove ljudi da troše, kako bi se kotači ekonomije što dulje i brže okretali. Današnje su generacije „zaljubljene“ u rast „rastizam“ (prijevod od „growthism“), što znači da smo ushićeni kada nešto raste, ali smo zabrinuti kada nešto pada. Kapitalizam je temeljno vezan uz rast gospodarstva, ali valja se preorijentirati na usporeni rast, što znači plansko smanjenje potrošnje prevelike količine energije i materijalnih sirovina.

Globalna ekonomija imala je 2000. godine rast od 3 %. Uz malo računanja, spoznat ćemo kako će se svake 23 godine ekonomski rast udvostručiti. Na kraju stoljeća gospodarstvo mora biti veće 20 puta, a sljedećih 100 godina 370 puta. Na kraju 19. stoljeća gospodarstvo je stvorilo jedan bilijun dolara vrijednosti, što je dalje raslo uzrokovano i širenjem kolonizacije. Kad sam se rodio, ekonomija svijeta trošila je 10 milijardi tona različitih materijala (sirovina), a 2016. to je naraslo na 90 milijardi tona. Znanstvenici tvrde da je 50 milijardi tona prag održivosti za naš planet.[iii]

Svijet traži međunarodne sustave gospodarenje, stvaraju se UN, Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond (IMF), WTO Svjetska trgovinska organizacija. Stvaraju se novi pojmovi kao što su: ograničene odgovornosti, bankarstvo s djelomičnim rezervama, korporativna osobnost, burza, vrijednost dionica, kreditna (rating) ocjena… Da bi se spriječile ekonomske krize, Simon Kuznet uvodi mjerenja u ekonomiju i nazive: bruto nacionalni proizvod i bruto domaći proizvod BDP (pokrata engl. GDP). Predsjednik Ronald Regan (USA) i Margaret Thatcher uvode novi pojam u gospodarstvo – neoliberalizam – slobodni tokovi kapitala roba i ljudi. Ali, BDP ne govori ništa o okolišu, koliko smo posjekli drveća i izgubili šuma, onečistili potoka i mora. USA tek 1979. formira agenciju za zaštitu okoliša EPA. Amerikanci, njih 70 %, smatra da je zaštita okoliša važnija od rasta ekonomije. Prema jednoj anketi, 56 % svjetskog stanovništva smatra kako kapitalizam više šteti nego koristi. Prekomjerna konzumacija dovodi do rizika za planet i društvo.


 Gupćeva lipa koja   još živi u Donjoj Stubici može pričati  povijest seljačke bune od   1573.  dok ova lipa  ne može                                                                         pričati svoju povijest?

Danas, primjerice, na Bloomberg TV mogu se gledati podaci o kretanju ekonomije Zapada i Istoka u vremenskom periodu od 1 sata. Sadašnji ekonomski rat između korporacija i država može se gledati na TV kao i nogomet, s brzinom objave, slično kao i kod sportskih rezultata. Kada je američki predsjednik Trump objavio „rat“ pomoću carina, dionice su odmah jako pale. Dakako, odmah smo vidjeli kako su porasle kada je iste mjere morao odgoditi.

2. Više je manje

Svijet u kojem živimo nazvali smo antropocene ili čak bolje kapitalocene. Kapital iz okoliša uzima više nego što vraća. Kada se napravi poštena bilanca gospodarstva s ekološkim utjecajem na okoliš, onda se na kraju višak stvorene vrijednosti pretvori u manjak.

2.1 Kako je sve počelo

Seljaci se 1323. g. bune u gradovima Europe, u okolici Pariza, Brugesa, Genta zbog neplaćenog rada i poreza „desetina“. Te bune seljaka, koji se nazivaju kmetovi, šire se Europom, a kod nas dolaze kao seljačka buna u okolici Stubice 1573. g. K tome dolazi još i kuga 1347. godine koja je pokosila mnogo ljudi u Europi. Seljaci jednostavno traže ukinuće plemstva i svih njihovih zahtjeva kontra upravljanja nad zemljom. U Zapadnoj Europi bune seljaka donijele su i neke olakšice. Seljacima su dopuštene ispaša i korištenje šuma. No, u našim krajevima, seljaci, kmetovi, moraju uz tlaku gradnje utvrda i rad na zemlji ići u vojnike za obranu od smrtonosne turske najezde[iv]. Ljudi rade u manufakturnim radionicama i dobivaju plaću, što je bolje nego živjeti bez ičega za život. Stvaraju se prve akumulacije kapitala.

2.2 Otkriće Amerike

Nakon otkrića Amerike 1492. (Christopher Columbus) i nakon buna i velikog masakra seljaštva u Europi počinje i uspješna kolonizacija novog svijeta i dobivanje jeftinih sirovina i radnika. U Europi se sade nove biljke – krumpir, kukuruz, pamuk, šećer – koje smanjuju glad. Industrijska civilizacija koja je na vidiku nije nastala iz ničega (ex nihilo) nego se paralelno stvara uz mnoge štrajkove i procese odricanja. Stvoren je pojam potrošača, a sustav se zove potrošačko društvo. Oko 70 % potrošača zna da prekomjerna konzumacija dovodi planet u rizik, ali misle kako to neće kompromitirati sreću i standard života. Prije su ljudi bili eko pismeniji nego danas, jer su znali mnoga imena biljaka, životinja, crva, a danas znaju imena brandova različitih proizvoda[v]. Nakon 1870. g. duljina života se povećava i smatra se kako je to plod povećanja BDP-a. No, temeljitim analizama se vidjelo kako to i nije glavni razlog. Veći BDP je značio i više novca koji se mogao namijeniti za zdravstvo i školstvo. Amerika ima BDP po glavi stanovnika 59500 $ i očekivanu duljinu života 78,7 godina, dok Japan ima 30 % manji prihod po stanovniku, ali duljinu života 84 godine. Empirijske analize pokazale su kako BDP nije glavni uzrok duljina života. Zato valja uz BDP uzimati i neke druge indekse (primjerice GPI, Genuine Progress Index, Indeks održivosti) kojima se predočava sreća života u društvu. Vrlo je važno pravilno rasporediti dohodak u državi. Raspon plaće kretao se između najnižeg i najvišeg 1:7, dok je danas u nekim svjetskim korporacijama taj odnos 1:300. Reduciranjem nejednakosti stvaraju se red i zadovoljstvo u društvu i reducira se štetni utjecaj na okoliš. Smanjivanjem kupovne moći bogatima reducira se i negativna emisija u globalnim razmjerima, tvrdi velikan ekonomije Thomas Piketty.

3. Manje je više

U našem narodu postoji uzrečica: Tko malo pije, taj puno popije. Misli se reći da pijanac kratko živi, dok umjereni potrošač dulje živi i zato više popije.

Slično je i s prehranom. Jedna je pacijentica izjavila da zbog pretilnosti (debljine) od HZZO-a ne može dobiti terapiju u toplicama. Naime u šifrarniku HZZO-a debljina nije uključena u terapije koje bi trebalo financirati iz budžeta države. Tu se susrećemo s indeksom tjelesne mase ITM (ili pokrata u engleskom jeziku Body Mass Index BMI).[vi]

Što je ekonomija? To je materijalni odnos između ljudi, ali i ostalog živog svijeta koji nas okružuje. Sve je povezano! Industrijske zemlje, one koje smatramo bogatima, godišnje troše 28 tona materijala po glavi stanovnika. Pogledajmo kroz pet primjera ili pet stepenica kako se to može smanjiti.

3.1 Vijek trajanja proizvoda

Inženjeri General Elektrica 1920. g. dobili su zadatak da konstruiraju električnu sijalicu koja će svijetliti samo 1000 sati, a ne 2500 sati. Time će se proizvodnja sijalica povećati!?? Moja mikrovalna pećnica „crkne“. Tražim servisera, ali svjetski gigant ukine servise i umjetno konstrukcijski vijek trajanja mikrovalne pećnice smanji. Nađem jednog entuzijasta koji mi kaže: Imam dosta rezervnih dijelova (otpornika) za tu mikrovalnu, pa ću ti ja to popraviti. Slično je s mobitelima. Veliki svjetski proizvođač proizveo je u 9 godina 13 milijardi mobitela, a danas ih je samo 3 milijarde u upotrebi.

3.2 Marketing reklame

Nećak Sigmunda Freuda rekao je kako tvrtke, da bi prodale što više proizvoda, psihološki manipuliraju kupce. Stvara se jedan tip straha – kupite ovaj proizvod (tabletu, lijek ), pa ćete biti zdravi i nadasve dugo živjeti!? Prema jednoj anketi, oko 51 % ljudi je priznalo da su bili nagovoreni da kupe proizvod koji uopće nisu trebali.

3.3 Smanjiti vlasništvo nečega prema korištenju istog

Na smanjenje materijalnih tokova u gospodarstvu ova „zapovijed“ imat će velik utjecaj. Ne trebate kupiti auto, ako želite ići na ručak u obližnji hotel ili gostionicu. Još gore, nemojte kupiti restoran ako ste gladni. Motornu kosilicu može zajedno koristi barem deset domaćinstava. Ako pak vidite pčelu na cvijetu, nemojte ga pokositi.

3.4 Bacanje hrane

Pogledajte ove podatke: Oko 50 % hrane koja se godišnje proizvede, a to je ekvivalent od 2 milijarde tona, završi u smeću. To je ogroman ekološki trošak, glede korištenja energije, zemlje i vode.

3.5 Smanjiti destruktivne ekološke industrije

Autor ove knjige navodi kako se 60 % globalnog zemljišta za poljoprivredu koristi direktno ili indirektno za proizvodnju goveđih odrezaka (beef). Smanjiti potrošnju žitarica (proizvodnja  2380 milijuna tona) za  proizvodnju goveđih odrezaka  npr Big Mac. Preko Big Mac može  se vidjeti  kupovna moć stanovnika u različitim zemljama;  Big Mac  je 2022. u SAD-u koštao 5,35 $ , Njemačka 6,08 $ Hrvatska 4,39 $, Ukrajina 2,73 $.

4. Radna mjesta u post-kapitalističkom društvu

Skraćivanje radnog vremena jedna je od mjera koje će se u postkapitalističkom društvu morati primijeniti. Pokusi pokazuju kako se u Francuskoj i Švedskoj ljudi osjećaju zdraviji i zadovoljniji, jer rade 35 ili 30 sati u odnosu na prilike u SAD-u. Preorijentacijom poslova iz industrijskih grana koje onečišćuju okoliš dobit će se više energije, potrošit će se manje materijala i porast će briga za očuvanje prirode. Ova knjižica potiče stvaranje nove etike u postkapitalističkom društvu i označavaju se novi procesi koje ćemo morati prvo izučiti, a onda primijeniti.

Jučer je umro milosrdan  Papa Franjo 88 g.    God. 2015 napisao 

"LAUDATO SI" encikliku o brizi za zajednički  dom https://ekovalen.blogspot.com/2015/07/skrb-pape-franje-za-okolis.html

Danas je Dan Planete 

 

Objavio/la u Nema komentara:

nedjelja, 23. ožujka 2025.

Usporeni rast

 

1. Uvod

Gledamo napetu utakmicu, upravo se pucaju penali koji će se riješiti pobjednika. U tom trenutku nestane struje i preko mobitela dispečer, zapravo automat raspodjele el. struje, javlja nam da smo prekoračili kvotu potrošnje, iako smo redovito plaćali mjesečne rate. To je moja vizija početka usporenog rasta (en. degrowth) u gospodarenju. To je stroži nastavak održivog razvoja što nalazim u knjizi Budućnost je usporen rast, The Future is Degrowth[i].


2. Ekološko prekoračenje

To je pojava koja se događa kada zahtjevi koji se postavljaju ispred prirodnog ekosustava premašuju njegovu sposobnost regeneracije. Globalno ekološko prekoračenje događa se kada zahtjevi čovječanstva premašuju ono što biosfera Zemlje može pružiti svojom sposobnošću obnove.


Slikovito zupčanici predstavljaju pretvorbu između energije, materije i informacije  u biosferi i tehnosferi Zemlje


Kako to slikovito prikazati? Zupčanici su slikovit prikaz sadašnje industrijske civilizacije. Na crtežu sam prikazao tri zupčanika koji predstavljaju masu kod materije (m), energiju ili rad (e) te informaciju (i)[ii] gdje je (i) umjetna inteligencija AI, koja je isključila struju u vrijeme trajanja utakmice. Ta tri zupčanika ugniježdena su u velik zupčanik koji zapravo predstavlja obod Zemlje koja ima promjer 12000 km. Rub Zemlje, zrak i voda (more) prikazan je plavom bojom, a zelenom je bojom prikazana biosfera koja je naše stanište života. Sunce koje zračenjem daje energiju rotira Zemlju oko svoje osi svakih 23,95 sata (dan, noć), koja gravitacijskim silama u orbiti oko Sunca kruži 365,26 dana, dajući nam klimu kroz godišnja doba (zima, proljeće, ljeto i jesen). No zupčanici se ne mogu okretati, jer su preveliki i moraju se smanjiti, što je slikovito prikazano kao ekološko prekoračenje. Ekološko prekoračenje ili preopterećenje zapravo su sve nedaće koje danas imamo u našem životu na Zemlji: briga oko smeća, promjena klime, poplave, požari šuma, migracije ljudi, nedostatak vode i hrane, proizvodnja proizvoda (čak i mnogo nepotrebnih), zagušenje života prometom u gradovima.

3. Koliko se moraju smanjiti promjeri zupčanika?

Za života mojeg djeda, oko 1900. godine, na Zemlji je bilo 1,6 milijarda ljudi, a danas nas ima 8 milijarda, prema tome, promjer zupčanika (m) morao bi biti 5 puta manji. Kada se pogleda potrošnja energije (e), onda se u njegovo vrijeme trošilo energije 6944 TWh, dok danas trošimo 179816 TWh. Smanjenje zupčanika (e) trebalo bi biti 26 puta. Zupčanik (m) može biti slika i proizvodnje čelika, cementa, plina, nafte, drva i barem još milijun proizvoda. Uglavnom, omjer smanjenja promjera zupčanika (m) je 38 puta, proračunato kroz novčane vrijednosti. Ekonomije ekosustava Zemlje godišnje proizvode biomase 155,8 x 1012 kg/a koja bi nam trebala biti dovoljna kroz hranu koju jedemo i mi i životinje. Sagorijevanjem 1 g ugljikohidrata u našem tijelu dobije se energije 4,1 kcal (=4,75 Wh). Jednostavnom računicom proračunava se ograničenost Zemlje za naš život.[iii]

Okretanjem zupčanika, tj. upravljanjem tehnosferom, stvoreni su novi pojmovi, npr. bruto državni proizvod BDP, životni standard, održivost, održivi razvoj o kojem dugo vremena pišem na ovom blogu. Novi koncept ili pojam usporen rast (degrowth) plansko je i demokratsko smanjenje proizvodnje i potrošnje kao rješenje za socijalno-ekološke krize koje se polako probijaju u sferu kreiranja politika. Riječ degrowth prvi je put formulirana 1972. godine. André Gorz (1923. – 2007.) je ispitivao odnos između rasta BDP u kapitalizmu. Je li usporen rast materijalne proizvodnje i potrošnje kompatibilan s današnjim situacijama u svijetu? Danas se u Europi godišnje povećanje BDP kreće oko 1 %. Indija  želi imati godišnje  8% povečanje  BDP-a. Zupčanik informacije (i) mora se stalno povećavati, dok se zupčanici materije i energije moraju smanjivati  kako bi tehnosfera funkcionirala. To se može uzeti kao pravilo kako u domaćinstvu tako i u  državi!

4. Što činiti u situaciji usporenog rasta?

Postoji mnogo prijedloga, ali su raspršeni u opsežnoj literaturi, što donositeljima otežava precizno određivanje konkretne promjene. Sustavno mapiranje literature od ukupno 1166 tekstova (članaka, knjiga, poglavlja u knjigama i studentskih radova o usporenom rastu od 2005. do 2020. godine) koji se odnose na usporen rast, identificirani su u njih 446 koji uključuju konkretne prijedloge politika. Nabrojat ću neke:

·       Glavni argument usporenog rasta (degrowth) je da je beskonačno širenje gospodarstva u osnovi kontradiktorno ograničenosti materijalnih resursa na Zemlji. Tvrdi se kako gospodarski rast mjeren BDP-om treba napustiti kao politički cilj.

·       Zapamtimo: u sustavu u kojem se novac stvara putem bankovnih zajmova, nikada nema dovoljno novca da se vrate svi dugovi s kamatama. Sustav nastavlja funkcionirati samo dok raste.

·       U urbanim vrtovima kojima se zajednički pristupa i koji se čuvaju, gradski stanovnici proizvode vlastitu hranu i čuvaju svoje vlastite prostore za rekreaciju, stavljajući neplaćeni rad u svoju egzistenciju i slobodno vrijeme.

·       U slučaju organske poljoprivrede, Njemačka, na primjer, ne bi mogla prehraniti svoje stanovništvo uz idealne organske prinose na svim svojim obradivim površinama bez značajnih promjena u obrascima potrošnje, npr. bacanja hrane.

·       Smanjiti korištenje resursa od strane zemalja Globalnog Sjevera za zadovoljavanje stilova života koji troše sve više hrane i energije i proizvode više otpada, na račun Globalnog Juga (vidi neokolonijalizam).[iv] Prema Časopisu LANCET valja smanjiti prehranu dnevno s 3077 na 2473 kcal, čime ćemo smanjiti indeks debljine BMI.

·       Oskudica je temeljni ekonomski problem neograničenih želja i ograničenih resursa, a smatra se nerješivim, jer ljudske želje pohlepno neprestano rastu. Smanjiti pohlepu!?

·       Zajedništvo ima za cilj održati dostupnost resursa za korištenje svim članovima društva. To se postiže izbjegavanjem privatizacije i eksploatacije resursa od strane pojedinaca za profit.

·       Valja stvarati nove institucije obrazovanja ili skrbi, kao što su roditeljsko-kooperativni vrtići i škole, gdje roditelji izravno sudjeluju u obrazovanju svoje djece.

·       Teoretičari usporenog rasta pretpostavljaju da bi se povećao ljudski životni standard i ekološko očuvanje okoliša čak i dok se rast BDP-a usporava.

·       Paradigma usporenog rasta predlaže smanjenje potrošnje i proizvodnje kako bi se postigla ekološka održivost, socijalna pravda i blagostanje, te stoga može poprimiti mnogo različitih oblika u praksi. Čest primjer je zadružno stanovanje. Zadružno stanovanje oblik je pristupačnog života u kojem stanovnici zajednički posjeduju vlastite stanove i vikendice i dijele mnoge bitne sadržaje: obroke, alate, vozila ili bilo što što nema smisla posjedovati pojedinačno, poput kosilice.

·       Eksperimentirati s materijalnim smanjenjem, suradnjom, društvenošću i ekološkom regeneracijom. Primjeri su permakulturne aktivnosti i stambene ili energetske zadruge. Diljem svijeta postoje pokreti koji uključuju usporen rast, na primjer Buen Vivir u Južnoj Americi. U Nizozemskoj je ovakav način života u porastu, što i pokazuje udruga Vrijcoop.

·       Orezivanje trsa i loze u vinogradu koji je podigao moj djed, gdje se kod gnojenja sjeklo sunčano korijenje, primjer je kako se više od sto godina može održavati vinograd usporenog rasta.

·       Bonsai je drevna japanska umjetnost koja se bavi uzgojem malih stabala i grmlja u posebnim posudama. Ova umjetnost zahtijeva strpljenje, pažnju i preciznost. Kada bismo bonsai opisali u tri riječi, to bi bile harmonija, mudrost i smirenje. Savršen je za one koji traže balans u životu.

5. Zaključak

Tražimo balans u svim sferama života. Tijekom pandemije koronavirusa pokazalo kako se „uključila“ informacija ON LINE umjesto energije i materije da nebi stala tehnosfera. Komunikacije među ljudima u  obrzovanju, zdravstvu i  proizvodnji bile su usporene ali su postojale. Pojam  radnog mjesta    od doma raditit je saživio.

.

 

 


[i] Matthias Schmelzer, Andrea Vetter, Aaron Vanisintjan: The future is Degrowth, A Guide to a World Beyond Capitalism; Kindle edition, 2022.

 

Objavio/la u 3 komentara:

četvrtak, 20. veljače 2025.

Kako se nekad bojkotiralo

 


Stari Latini su govorili: „Alvus homini plurinum negotii exhibet.“ („Trbuh zadaje čovjeku najviše posla“.).

Čitajući dnevna glasila nalazimo danas ovakve zahtjeve: Radnici traže veće plaće, a školarci traže niže cijene peciva. Bojkotirajmo trgovce – glavna je priča među nama. Organizirao se bojkot 14. veljače – svega – trgovina i pekarnica, kako bi se spustile cijene roba. Svjedoci smo kako ljudi ne vjeruju u poštene kalkulacije roba u trgovinama pa im se sve čini preskupo. Koja je poštena kalkulacija? Je l' to ona koja kaže da štruca kruha ne bi smjela biti skuplja od 1 € možete? Pročitajte ovdje.[i]

Bojkot mesara

Vratimo se u sjećanju oko 80 godina unatrag kada smo živjeli tradicionalnim seljačkim životom. Sva je hrana bila u sjeniku, podrumu, štali, kokošinjcu, na tavanu i u vrtu kraj dvorišta. Tada nije bilo trgovačkih lanaca koja su danas rasprostranjeni po Europi. Sjećam se kako sam oko Uskrsa išao kod Mare Karlekove, koja je imala mali dućan, kupiti tri zrna prave kave. Baka je pržila ječam kojem bi se dodale još cikorija, divka i ta tri pržena zrna kao začin za miris. No sjećanje na okus bakine bijele kave još i danas pamtim. Danas je pijenje kave postalo dnevni događaj, ritual, koji se ne smije propustiti…

Bilo je i tada bojkota. Jedne subote gledam kako tatek veselo iz štale, gdje je bilo blago, vleče telića na kola. Blagom nazivamo vole, krave i teliće (telad). Kravama se to nije sviđalo i onda su žalosno mukale. Obično se na to mjesto gdje je bilo tele stavljao neki predmet kako bi se one zavarale. Vozil je telića na sajmište u Samobor… Tele je bilo cijenjena roba, pravi kapital koji se mogao odmah unovčiti. Nismo jeli teletinu niti govedinu, jer je to bila strateška roba za dobivanje brzog novca, potrebnog za daljnje gospodarenje. Sajmište je bilo u centru grada, tamo gdje je danas ambulanta. Obično su sanoborski mesari, koji su držali mesarski monopol u Samoboru, dolazili prije kraja trgovanja na sajmištu kako bi postigli što nižu cijenu. Tatek je rekao da su se mesari udružili i dogovorili cijenu po kojoj će kupovati blago i telad. Poslije sam doznao da se to zove kartel. Dakle, tu subotu nije prodao tele, bio je žalostan, jer su mesari nudili prenisku cijenu. Drugu subotu je također krenuo s teletom na sajmište i vratio se vesel, jer ga je brzo i dobro prodao. Došao je dobar kupac ili nakupac s velikim kamionom, predstavnik „Vajde“ (mislim da se tako zvala tvrtka), koja je imala svoje velike mesnice. On je kupio telića po cijeni koju su tražili seljaci. Cijena je bilo znakovito veća nego što je bila prošle subote. Tada se nije znalo što je to inflacija, koja je isto postojala, ali ljudi na selu nisu imali dovoljno znanja o tome. Njima se činilo da su neke robe blago poskupjele. Seljaci su bili veseli (malo zavisti!) kada su prije kraja radnog vremena došli mesari sa svojim zapregama, a sva telad i rogato blago već je bilo prodano i utovareno u kamion.


Novi distributivni centar RC -trbuh  Samobora


Gorjani i žabari

Samoborci su seljake iz samoborskih bregov nazivali gorjanima i davali su im različite uvredljive nazive kao – oni su malo zaostaliji od građana i seljaka koji su stanovali u ravnici, a koje su gorjani nazivali žabarima. Samoborci su se smatrali građanima malo višeg staleža. Ta sela postoje i danas: Šipački Breg, Slapnica, Gregurić Breg, Slani Dol, Draganja Sela, Breganica, Beder, Javorek, Grdanjci, Vratnik, Kostanjevec, Višnjevec, Jarušje, Noršić Selo. Oko tih sela ima kestenjeve šume.

U proljeće se počinje raditi u vinogradu u kojem treba izmijeniti trulo kolje koje čuva trs od vjetra. Stanovnici tih sela, koja pomalo nestaju i koja leže jugozapadno od Samobora, snabdijevali su koljem vinogradare. Oni bi na sajmište dovezli kola s volovima natovarena koljem. Kestenjev kolac je morao imati skinutu koru i biti naoštren s oba kraja. Tek takav je bio vrlo trajan. Interesantno je da je jedan kolac koštao koliko i jedna litra vina. To je bila dugo poštovana cijena. Poslije je jedan kolac koštao oko 1 DM. Mislim da je danas cijena litre vina ista kao i cijena kolca – 4 € – a koji se više i ne koriste za nove vinograde nego kod sadnje voćaka.

Bojkot Samoboraca kao kupaca prema gorjanima opet se javljao odugovlačenjem kupnje. Ljudi su govorili – pa neće valjda volovi vuči na breg puna kola kolja, ako ih ne prodaju. Čekajmo što duže, spustit će cijenu kolaca. Svima je bilo jasno da volovima vuči stara zaprežna drvena kola natrag nije bilo lako. Znači „bitka“ kupaca i prodavača bila je bespoštedna. Tjerati volove natrag od 3 do 4 sata na brijeg, s kolima punim kolja, nije bilo opravdano. No naši dragi gorjani domislili su se i pronašli u gradu prazna dvorišta gdje bi onda istovarili kolje koje su drugu subotu mogli prodati. Znalo se za ta stovarišta, pa su kupci i u tjednu znali doći kupiti kolje.

Bojkot nije etički i ekonomski zdrav odnos u gospodarstvu

Povijesno gledano, u zadnjih 100 godina „otklizali“ smo polako iz tradicionalnog seljačkog u industrijski konzumeristički način života. U doba Austro-Ugarske u tekstovima Antuna i Stjepana Radića, objavljivanim u njihovu časopisu „DOM“, čitam o političkoj borbi oko poreza između vlasti i naroda. U kućanstvu je vrijedila ekonomska mudrost „troši koliko imaš“, a vlast je zastupala tezu „troši koliko ti treba“. Dakle, ako općine nisu imale dovoljno novca u budžetu, podigli bi direktne ili indirektne poreze. Primjerice, porezi su se formirali: carine, monopol na alkohol, duhan, sol, šećer, petrolej, porez na promet, različite trošarine. Skoro ništa se nije promijenilo od tada, trošite što više, to bolje, neka raste BDP. Ali u kućnoj blagajni ipak nedostaje novca i onda imamo ovakve zahtjeve, pogledajmo tko nas to krade u svojim kalkulacijama. Idemo svi u bojkot.

Nije dobro stalno sumnjati da nas netko maržama krade. Dovoljno ima sposobnih ljudi koji mogu izraditi kalkulaciju osnovnih potrepština za život. Današnji potrošač-konzumerist troši-kupuje oko 20 proizvoda dnevnog špeceraja u količini od 1425 g, što mu daje energiju od 2473 kcal.[ii] Ne kupovati te životne potrepštine izgleda nestvarno, pa zato bojkot jenjava.

Koga se ipak krade? Iako hrvatski stanovnik ima ekološki otisak samo 1,8 gha (globalnih hektara), simbolički gledano, jede kruh s površine (tla, vode i zraka) od 3,34 gha, što znači da (indirektno krade) majčicu Zemlju (vidi zapušten i uništen okoliš). Rim je propao jer nije bilo dovoljno robova koji bi brodovima dopremili žito iz Afrike do Rima.

Vjerujemo da će Hrvatska u brojkama (vidi prilog na društvenim mrežama) biti vrijedan izvor pouzdanih i kvalitetnih statističkih podataka te da će pomoći boljem razumijevanju ljudi u izazovima s kojima se suočavaju kako Europa tako i Hrvatska. Te podatke možemo vidjeti na Internetu.[iii]

 

Objavio/la u Nema komentara:

srijeda, 15. siječnja 2025.

Sjećanje na cug Sanoborček

 

XIX. stoljeće

1. Priča o potrebi vlaka ili cuga u Samoboru ili Sanoboru počinje 1809. g. pobjedom Napoleona nad Austrijancima kod Wagrama i sklopljenim mirom u Schönbrunu. Napoleon ukida Dubrovačku republiku i od hrvatskih i slovenskih zemalja stvara Ilirsku provinciju ili pokrajinu. Da bi se putovalo kočijom od Zagreba do Samobora trebalo je najprije dobiti francusku vizu u Samoborskom kantonu. Na koncu, Ilirska provincija ukida se odredbama Bečkog kongresa 1815. godine, nakon poraza Napoleona u Rusiji, te se Ilirska provincija vraća natrag Hrvatskoj.

2. Roba se transportirala lađama po Savi i Kupi do Karlovca i konjskim zapregama preko Lujzijanske Karolinske i Jozefinske ceste prema Rijeci, Bakru i Senju. Željeznice tada sve više uzimaju maha i grade se pruge od Beča do Trsta, a i Zagreb je 1862. g. povezan s Rijekom i 1873. s Budimpeštom.

3. Država gradi državne željeznice i dopušta privatnom kapitalu da se grade lokalne ili vicinalne željeznice. Ondašnje gradsko poglavarstvo planira uskotračnu prugu od 0,76 m, bilo do Podsuseda ili Leskovca, kako bi se spojila s normalnom državnom željeznicom.

 4. Građani su putovali zaprežnim kolima, tzv. omnibusom, preko Save skelom u Podsusedu. Pred upravu grada Samobora bio je postavljen problem gradnje mosta preko Save i gradnja lokalne željeznice do Podsuseda, gdje je već bila južna državna željeznica.

5. Godine 1883. narod se bunio i skidale su se mađarske zastave. Dugo je trajao revolt naroda prema mađarskoj Vlasti i zastavi, a moja se majka sjećala kad joj je u apoteci neka gospođa iz pletenica nasilno skinula panklek, koji je vjerojatno bio obojen kao mađarska zastava. Vlast u Samoboru držao je namjesnik, general Ramberg, koji se želio dodvoriti narodu, pa je naredio gradnju mosta preko Save kod Podsuseda, koji je u promet pušten 1884. godine.

6. Gradonačelnik Šmidhen i kasnije i gradonačelnik Švarić ugovorili su 1887. g. sastanke o gradnji konjskog tramvaja ili uskotračne pruge do Podsuseda na kojima je sudjelovao i zagrebački poduzetnik Raoul Pierre Alexandre Gautier.

XX. stoljeće

7. Uz mnogo peripetija i problema oko prijenosa vlasništva dioničkog društva na Gerharda pl. Leppela slučaj je riješio car Franjo Josip osobno, koji je izgradnju „uskotračne parovozne vicinalne željeznice“ Zagreb – Podsused – Samobor povjerio tvrtki Vereinigte Eisenbahn und Betriebs Gesellschaft, Berlin – Beč, koja je morala osigurati glavnicu od 580 000 forinti (oko 1.600.000 €!?). Osnovano je Dioničko društvo Vicinalne željeznice Zagreb – Samobor s temeljnom dionicom od 200 kruna. Gradnja te 18,9 km duge pruge bila je zahtjevna i problematična, jer je uprava govorila mađarski, stručnjaci njemački, a radnici i kočijaši hrvatski.

8. Bilo kako bilo, ipak je sve završilo dobro, jer je 15. siječnja 1901. godine gradonačelnik Mirko Kleščić, uz ministra trgovine Ehrenhöfera, u pogon pustio cug ili vlak "Sanoborček". Dakle, oko 80 godina trajale su planiranje i gradnja, ali isto toliko trajala je i "muka" oko organizacije tvrtke, redovitog rada i održavanja s modernizacijom vlaka do ukidanja "Sanoborčeka".

9. Modernizacija pruge i vlaka započela je 1952 g. Gradska željeznica Zagreb (GŽZ) uz pomoć stručnjaka iz poduzeća "Janko Gredelj" donijela je 1956. g. odluku da će se u radionici za održavanje vlaka u Zagrebu izgraditi Aluminijski diesel motorno-električni vlak (DEV) za prijevoz putnika. Predsjednik NOG Zagreba, Većeslav Holjevac, pustio je 1959. godine u promet DEV, popularno nazvanu "Srebrnu strelu".[i]


10. Naime, "Sanoborček" je vozio do 31. prosinca 1979. g., kada je prestao s radom bez ijednog građanskog protesta, jer tada to nije bilo politički oportuno, budući da je sve to "narodna vlast" odlučila. Zapravo, "uništili"smo "po tiho" zbog "nerentabilnosti" prugu i naš "cug Sanoborček", iako se lako može izračunati kako je za prijevoz robe – putnika autobusom potrebno energije 0,799 [kWh/(km∙t)], dok je "cugom" potrebno 0,24[kWh/(km∙t)]. To je primjer nepoštivanja pravila održivosti u gospodarenju!
Srebrna strela na mostu preko Save (snimio Emil. Bakal)
Prijevoz  pijeska  u Zagreb  1939. (Arhiva Samoborka)



11 Danas taj "cug" ostaje samo u pjesmi s Krapinskog festivala "Nigdar ga više, prešel je drug, dobri naš stari sanoborski cug". Ostaje i u našem sjećanju preko najboljeg hrvatskog filma iz 1972. "Tko pjeva zlo ne misli". Večernju scenu parne lokomotivu filmaši su izradili od dizel lokomotive koja se nazivala "štakor" i koja je dimila od zapaljenih krpa.

12. Inače, "Sanoborčekom" je nakon 1945. upravljalo NOG Zagreba preko poduzeća "Gradske željeznice Zagreb" (GŽZ) kojeg je kasnije preuzeo ZET. Uz "Sanoborčeka", prijevoz putnika obavljalo je autobusima i domaće poduzeće "Samobortrans". Na koncu, ZET je preuzeo i "Samobortrans" i zbog mnogo organizacijskih, novčanih i tehničkih poteškoća "ugasile" su se 1979. prijevozničke tvrtke GŽZ i Samobortrans. ZET je nabavio 160 autobusa i općini Samobor obećao je da će obavljati prijevoz putnika do Zagreba. Godine 1983. poduzeće Unija izvadilo je tračnice i rasjeklo "Srebrnu strelu".

13. Kao dijete na paši sa svinjama gledao sam kako se 1951. počeo graditi produžetak pruge "Sanoborčeka" prema Bregani (23 km) gdje se gradilo i vojno remontno poduzeće "Vladimir Bakarić". Maštao sam kako ćemo vidjeti vlak u snijegu, jer nam je učitelj u pučkoj školi Lug čitao ulomke iz Lovrakove knjige Vlak u snijegu. A zapravo je cug na specijalnom vagonu vozio i tenkove.

14. Od rođendana Sanoborčeka vozila su dnevno tri ili četiri vlaka iz Zagreba prema Samoboru. Odlazak cuga je bio u 8, 14.30, 19.40 i 22.40. Ovaj zadnji vlak bio je namijenjen onima koji su išli u kazalište i radnicima druge smjene. Tim sam vlakom i ja dvaput tjedno putovao kada sam imao vježbe u laboratoriju. Tim je vlakom putovala i Bara Bošnjak , naša susjeda, koja je nosila korito kojeg je kupila u Zagrebu. Imala je novca za kartu samo do Sv. Nedelje. Molila je konduktera da je pusti badava voziti se do Klokočevca. Kondukter je bio revnostan u poštivanju pravila i ona je izašla iz vlaka u noć. Drugi dan su je pronašli mrtvu u grabi uz Svetonedeljsku cestu, jer ju je ubio neki nepoznati auto. To je korito bilo indikator prema sjećanju putnika, kako je molila da je se pusti da se vozi, jer nije imala novca.

15. Prvi put sam se vozio Sanoborečekom kao mali dečec, kada sam s tetama Jančom i Slavicom išao u bolnicu posjetiti bolesnu majku. Stajao sam u sredini vagona i želio sam gledati i lijevo i desno. Tete su mi rekle da gledam okolicu samo na jednoj strani pruge, a da ću drugu vidjeti kad ćemo se vraćati. Bio sam žalostan, jer smo se vraćali noću.

16. Kao maturant Tehničke škole vozio sam se u novoj "Srebrnoj streli" i osjećao sam tada da sam bogat putnik u odnosu na parni cug koji je dimio i vozio sporije. Školarci su u parnom cugu imali poseban vagon, tzv. "đački". U starim je vagonima bila peć koja se zimi ložila ugljenom. Jednom su školarci izvadili tu peć van, jer je dimila, očistili su je i ponovno zakurili s prosticama od nekog plota.

 17. U jutarnjem "radničkom cugu" bila je velika gužva, ljudi su bili "posloženi" kak srdelice. Ipak se moglo kada je cug vozio "otaščat", jer su flaša s rakijom i novac nesmetano kružili vagonom.

18. Sanoborček sam bolje upoznao kada sam se zaposlio u poduzeću Samoborka. Veliki izvor prihoda "Sanoborčeka" bio je transport proizvoda i sirovina za poduzeća Samoborka i Chromos, za ciglanu Urlich, ali i za Remontni zavod Bregana. Iz Samoborke se u Zagreb vozila betonska roba, žbuka i pijesak, a istovarivali su se na skladištu koje je bilo pokraj kolodvora. Ali daleko važniji bio je transport sirovine bijelog kamena za proizvodnju žbuke "Terabone" s otoka Čiova. Transport kamena izgledao je ovako: iz kamenika su radnici tačkama vozili kamen na brod, a u Splitu bi ga s broda opet ručno prebacivali na državni vlak. Na ranžirnom kolodvoru Vrapče kamen se opet ručno prebacivao na teretne vagone Sanoborčeka kojim se onda vozio do drobilice u Samoboru i ručno istovarivao.

                      Ručni  istovar bijelog kamena  sirovine za  vapnenu žbuku Terabonu 1968  (snimio JK)


XXI. stoljeće

19. Valja spomenuti zaslužnog pokojnog pukovnika Hrvatske vojske Adolfa Paara koji 2003. bio koordinator projekta Željeznička pruga Bregana – Samobor – Podsused, čiji bi investitor bile Hrvatske željeznice. No, projekt povrata cuga Sanoborčeka ostaje do daljnjeg samo velika nada.

JK . 15. 1 2025 svetkovina u Župi Svete Anastazije u Samoboru

 


[i] Tehnički muzej Zagreb i Samoborski muzej Samobor: Izložba Željeznica Zagreb – Samobor 1901.–1979., 1985., 1986.

Objavio/la u Nema komentara:

subota, 21. prosinca 2024.

Kako smo nekada slavili Božić.

  Če bi rekel Božiću/ Kaj želim si ja,/ Rekel bi, naj vsakomu/ Puno srdca da.

   Da bu narod  narodu/ Kak i bratu brat,/ I da zadovolen bu /Jemput i Hrvat.  Bonventura Duda; Svijeta  Razveselitelj, KS 1998

 Unuci me mole da im  pričam priče, te mi usput uvjetuju, da im pričam moje dogodovštine iz doba, kad sam ja bio mali dečec. To su njima interesantne priče. Inače, sam „pao“ kod unuka na „ispitu pričanja“, jer sam pokušao pričati poznate priče, ali sam pomiješao  radnje iz Crvenkapice, Ivice i Marice i Snjeguljice  koje oni dobro znaju iz vrtića.

Ovo je pričica iz dječačkih   dana,  koju ću im pričati ovaj Božić:

Krispan, božikovina (ilex aquifolium) pri Bogecu 
Stup ili pil postavila obitelj Bahovec prije više od 100 godina


Kad sam ja bio dijete, onda je za nas djecu Božić bio veliki događaj, jer to je veliki god.  Stara mama, mamek i tatek te ostali ukućani pripremali su se za taj događaj više tjedana. Sve se čistilo  pospremalo od dvorišta, štale do soba i  kuhinje. Govorilo se:došli buju „škropci“ vidli buju dvorišće, a župnik bu i blagoslovil hižu“. Dolazak (advent ili došašašće) Božića  vidjelo se  i osjećalo po mnogim aktivnostima i promjenama svugdje u selu. Mamek zajedno sa strinkom Barom radile su božične rože za vijence i „krispan“(božićno drvce) od raznobojnog „krep“ papira. Tog papira i vijenaca više nema, jer su Kinezi (koji ne priznaju ni Božić niti katolike) ponudili svoju robu u obliku različitih božićnih rasvjeta, koja se svugdje danas vide.

Badnjak je dan, kada su stari ljudi strogo postili, a mi djeca smo mogli jesti kompot od suhih tepkih krušaka, kojeg  je baka skuhala u velikom loncu. Baka je sušila ljeti  voće na suncu. Kada je baka pekla kruh i izvadila kruh iz peći, stavila je pleter pun svježeg voća u peć. Poslije se  dalje voće osušilo na krovu kokošinjca. To suho  voće mi djeca smo jeli, bilo suho, bilo skuhano kao kompot.

 Mamek i strinka Bara  su več od jutra kinčile krispan. Sve slike svetaca na zidu su imale venčeke. Mi djeca nismo kinčili krispan, jer je bilo moguće da polomimo nekoliko staklenih  kuglica, koje su se  pažljivo svakog leta stavljale. Na krispan osim rožica i kuglica stavljale su se crvene jabuke pogačnice-božićnice i koji grozd izabele. Danas su  jabuke pogačnice prava rijetkost.

Samo badnje veće bilo je vrlo uzbudljivo, jer je tatek prije večere svečano ulazio u sobu s ječmenom slamom, koju je nosio na leđima, svezanu sa  svojim remenom od hlača. Ta je slama bila za betlehem ili jaslice. Slama se odlagala ispod stola i tu smo mi djeca ležali danju pa čak i spavali noću.

Kada kažem svečano, to znači tatek je kucao na zatvorena vrata a mi smo svi rekli „napred“. Naime, nikad se u našoj roditeljskoj kući nije kucalo na vrata. Kucanje je bio više gradski običaj.

Nakon ulaska, tatek  je imao svoj recital: "Falem Isus i Maria ! Na to mlado leto da bi bilo zdravo i veselo tusto i debelo, da bi imali pune štale blaga, pune hambare žitka, pune pevnice vina. Da bi imali ždrebičev, telićev, praščćev, purićev, račićev, guščićev, piščencov i da bi nam kvočka trdo sedela", a Mira Božjega i blagoslova najviše.

Jedanput još prije nego je počeo svoj recital, mi djeca smo se počeli smijati , jer nam je strogi otac zapravo bio smiješan, kad je glumio nekog recitatora. On je pak naš smijeh vrlo brzo utišao. Kada je slamu stavio pod stol, sa  remenom, nas je „pogladio“ ne baš nježno, po riti. Onda su roditelji smjeli djecu „nježno“ tući. Nikada se više nismo smijali tatekovom božićnom  recitalu.

Prije blagovanja za stolom, svi smo molili  Boga. Očenaš i Zdravo Marija. Na badnjoj večeri nakon posnog jela,  svako dijete  je dobili čašu (bile su to male čaše) crvenog vina. Smatralo se kako vino  ojača djecu, naročito ako su ona bila bljedunjava, a to se smatralo kao slabokrvnost. Crveno vino liječi slabokrvnost, tak su naši starci govorili.

No najveće veselje je nastupilo, kada smo poslije večeri izašli na put, gdje smo mi djeca pucali s kantama na „karbit“. Kantice od litre od boja i lakova su bile naročito tražene. Karbit se nekako preševercal od željezničara, kojeg su oni trebali za njihove karbitne lampaše na pruzi.

Kada sam narastao (3-4 razred pučke  škole) išao sam, pješice jasno s odraslima, na misu-polnoćku  u Samobor. Prva pjesma koja se uvijek pjevala u crkvi bila je: „Kirie Eleison, Isus se rodi u  štalici…. Što znači ta riječ Kirie Eleison nisam dugo znao njezino značenje. Isto je bilo i s riječima Amen (koju  sada  često izgovaraju u seriji o Sulejmanu Veličanstvenom) i Aleluja. Iz rječnika vadim njihova značenja: Amen=neka tako bude, Aleluja=hvalite Jahvu, Kirie Eleison=Gospodine smiluj se.

Kada smo se oko pola 3 sati ujutro vratili doma, tatek je već spekao finu svinjetinu i krvavice s krumpirom, što nam je jako  pasalo, jer smo bili gladni. Zapravo, prestao je post i nemrs koji je vrijedio za badnjak.

Ujutro buđenje i opet svečani doručak ili fruštik. Božićno  jelo za ujutro, koje je meni bilo jako ukusno,  bila je bijela kava s „cipovom“. Cipov je slatki bijeli kruh  žute boje od  dodanih jaja i putra . Kava se pripremala od prženog ječma i kupovne  „cikorije“ i „divke“. Samo za Božić i Uskrs kupilo se par zrna prave kave. Dakle od 3 do 5 zrna kave se  kupovalo i ne  više. Okus te bijele kave s cipovom, danas više ne postoji, iako u njoj ima mnogo  prave kave, a bijeli kruh ima svakakvih preštimani  E-dodataka.

Ujutro nakon doručka,  išli smo  po selu "gratulirati"-čestitati  susjedima. Naučili smo napamet tatekov recital. Curice nisu smjele ići gratulirati nego samo dečeci.. Negdje smo dobili novaca za karbit, a negdje kolača.

U svetkovini Božića za objed u našoj kući bilo je glavno jelo "živalska pečenka" tj pečena kokoš ili kokot ili (u doba moje bake) kopun. Jasno da je mogao biti i puran. Zašto "živalska pečenka"? Kokoši se hrane čeprkanjem tražeći crve u zemlji , te pritom nogama stružu prema natrag. Reklo se, prema narodnom vjerovanju, neka se prošla godina ne vraća i neka dođe Nova Godina, NOVO LETO, koja se obično slavila sa svinjetinom ili pečenim odojkom, koji ruje rilcem prema naprijed za bolja vremena.

Iako nije bio baš čisto dobro muzički svi smo pjevali na kraju božićnog  objeda : "Narodi nam se Kralj nebeski...na tom mladom ljetu veselimo se"...

Josip Kumerički o Božiću 2013.

 

 

 

Objavio/la u 3 komentara:

petak, 22. studenoga 2024.

Staračka i mladenačka dob

 

Svatko  želi da dugo živi, ali nitko ne želi da bude star. Swift

1. Uvod

Kad se pogledaju EU statistički podaci, vidljivo je kako je EU stara, baš kao i naše HR pučanstvo. Hrvatska je tako svrstana u 4. skupinu država Europe s vrlo starom populacijom, jer prema procjenama baziranim na zadnjem popisu stanovništva u ovom trenutku imamo više od 20 % stanovnika starijih od 65 godina. Imamo i negativni priraštaj od 2 promila. Svjetski ekonomski forum (WEF) nedavno je definirao starost kroz novu mjeru nazvanu "prospektivna dob" koja gleda na prosječan broj godina koje su ljudima preostale za život. Dakle, prema WEF-u, starost ne počinje u dobi od 65 godina, već kad ljudima u prosjeku preostane još 15 godina života. Prevedeno, u prosjeku, u dobi od 65 godina, ženama ostaje još četvrtina života, a muškarcima nešto više od jedne petine. Mlađi smo od naših roditelja, djedova i baka kada su bili u našim godinama.


              Broj stanovnika 2021: EU 449206579, HR 3871833 što čini 0,861 % 

2. Pad stanovništva, naročito seoskog

Čuju se komentari kako su ljudi "pobjegli" u gradove i zato ih je manje na selu. U mojem rodnom selu Klokočevec Samoborski postoje podaci o broju stanovnika od 1857. do danas. Prirodni priraštaj stanovništva bio je linearno pozitivan do 1961. kada dolazi do pada stanovnika. Manje ljudi se rađa i mnogi odlaze iz sela u gradove Zagreb, Samobor. Grad Samobor se od 1953. do 2001. povećao za 10755 osoba, što je +42 % , dok se selo Klokočevec Samoborski smanjilo za 13 ljudi ili –3,1 %. Zagreb se povećao (prirodni priraštaj + doseljenici) za 417581 ljudi što iznosi +53 %. Paradoks, sada selo Klokočevec ima 326 stanovnika, što je skoro isti broj kao i prije 100 godina, tj. 1923. godine. U Njemačkoj 89 % stanovnika živi u gradovima, a u Hrvatskoj oko 60 %. Svaki četvrti stanovnik živi u jednom od četiri najveća hrvatska grada – Zagreb, Split, Rijeka, Osijek. Traže se koncepti i razumna provedba planova prema ekološkim načelima života u gradovima. To nije lako za današnje gradove koji se guše u prometu i smeću.[i] Kako bi se poboljšala međunarodna usporedivost urbanih i ruralnih pokazatelja za ciljeve održivog razvoja, preporuča se primijeniti ih prema stupnju urbanizacije. Vidi izvještaj Eurostata; Metodički priručnik[ii] za definiranje gradova, mjesta i seoskih područja za međunarodne usporedbe.

3. Što učiniti za poboljšanje demografskog stanja na selu

Zadatak je očito jasan, valja rasteretiti gradove i vratiti život u sela. Čitam u knjizi "Boj za živo selo"[iii] da su obiteljska gospodarstva bila temelj hrvatske poljoprivrede. Nestajanjem obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava nestalo je 150 000 radnih mjesta u devet godina (str. 34). Ranije je postojao prirodni priraštaj ljudi u selu. Većina ljudi živjela je tradicionalnim seoskim načinom života od onoga što im je zemlja "darovala". Bio je uravnotežen odnos broja staraca i djece u domaćinstvima, a koja su bila "radnici" za poslove primjerene njihovim godinama i koji su svojim malim učinkom doprinosili određeni dohodak obitelji. Svjedočim da sam kao dijete čuvao purice na livadi.

Danas imamo mnogo čudnih pojava u društvu, jer nema društvenog dogovora o važnim sastavnicama obiteljskog života; majčinstvo, odgoj djece kod kuće s majkom ili u vrtiću itd. Vidimo u gradovima kolone ljudi koji se s transparentom "hod za život" na ulici sučeljavaju s drugom grupom ljudi koji nose transparente "žena je gospodar svog tijela". Kada sam bio mlad, onda su žene dobivale u gradu dječji dodatak, doplatak, dok ga seoske žene zemljoradnice nisu dobivale. Obrazloženje je bilo da imaju zemlju i ne treba im doplatak kao primjerice rodiljama radnika proletera. Bio je to krnji socijalni poredak, jer se vjerovalo u razvoj industrije, a ne u poljoprivredu i ravnopravnost građana. Tada je bilo slučajeva gdje su se radnici (poluproleteri) odricali od svojeg vlasništva na grunt-zemlju kako bi njihove žene (rodilje) dobivale dječji doplatak. Bio je to jedan od razloga odlaska ljudi iz sela u grad. Danas u gradovima postoje jeftiniji domovi za starije, s dotacijom i skuplji, bez dotacije u ruralnim predjelima RH!?

Godinama se u javnosti govori o hitnim mjerama poboljšanja demografske slike našeg društva. Prijašnja vlast u Zagrebu je željela povećati prirodni prirast stanovništva tako da majke nakon trećeg djeteta ili više dobivaju određenu plaću kao zaposlenice odgajateljice. Naime, tek treće dijete stvara prirodni priraštaj u obitelji i društvu. Obitelj s dvoje djece demografski gledano ne stvara višak ljudi tj. priraštaj. Nova vlast Grada ukida zakon s obrazloženjem da će sagraditi nove dječje vrtiće, a majke onda mogu biti na tržištu rada. Grubo gledano, valja investirati u djecu, jer oni su novi budući radnici, vojnici, medicinske sestre, koji su nužan uvjet razvoja i opstanka društva u RH i EU.

4. Ključni pokazatelji o europskim životnim uvjetima

Ova publikacija[iv] sadrži izbor ključnih pokazatelja za Europsku uniju (EU), 27 država EU-a iz bogate zbirke podataka dostupnih u Eurostatu 2024. Ovi pokazatelji igraju ključnu ulogu u analizi različitih društveno-ekonomskih fenomena u oblikovanju politika i ciljeva EU-a i ciljeva RH.

1. EU ima 200 milijuna domaćinstava s 2,3 člana, HR 1,49 milijuna s 2,7 članova

2. EU dvoje odraslih imaju djecu: 20 %, HR 20 %

3. EU dvoje odrasli nemaju djece: 28 %, HR 25 %

4. EU odrasli samci bez djece: 35 %, HR 27 %

5. EU odrasli samci s djecom: 4 %, HR 3 %

6. Rizik od siromaštva u domaćinstvu: 22 % EU, HR 28 % ruralno i 15 % urbano

7. Ne mogu grijati prostor gdje žive: 10 % u EU, 8 % u RH

8. Dohodak prema standardu kupovne moći po stanovniku: EU 19955 €, RH od 11 000 do 13500 €

Očekivano trajanje života od 2021. do 2023. g. je: EU muškarci 78,9 g., žene 84,2 g., a u RH muškarci 75,4 g., žene 81,7 g. Za liječničku skrb izdvajaju po stanovniku EU 810 €, RH 600 €.

5. Strategija,

Naknade ili dječji doplatak za novorođenčad se u 2025 udvostručuje s 309 na  618 €. To je dio paketa za demografsku  revitalizaciju istaknuo je predsjednik Vlade u proračunu za 2025 godinu,

 

 

Objavio/la u 2 komentara:
Pretplati se na: Postovi (Atom)